Kad Nas Odaju Crveni Obrazi. Kad mislimo da smo smiješni ili krivi, osjećamo mučnu nelagodu: Stidenje. Za ovo osjećanje znaju svi narodi, mada oblici Stidenjea, kao i moralna pravila variraju od epohe do epohe, i od civilizacije do civilizacije. Umišljenim i beStidenjenim čine se u našim očima novogvinejski Papuanci, nakinđureni neobičnim navlakama za muški spolni organ. Zar se oni nimalo ne srame?
Zar ih ne obuzima osjećaj Stidenjea? Stvar je manje jednostavna nego što izgleda. Torbica za genitalije Karla Petog (što bi Crna Guja rekao, nakurnjak) je tu da to potvrdi: u XVI stoljeću, najmoćniji europski vladar drži se čudne i razmetljive mode, koja na tako izražajan način naglašava muški svojstva.
Znači li to da je španjolski kralj, a njemački i austrijski car bio spreman pozira nag ili očima javnosti izloži ono što je njegova zanimljiva odjeća krijući naglašavala? Naravno da ne znači. Isto vrijedi i za naše Papuanci. Lišeni svoje rudimentarne ljuske, oni bi se obreli u istoj neprilici u kojoj bi se našao prolaznik kada bi mu na sred ulice spale hlače. Čudno osjećanje. Svuda u svijetu, kad je među ljudima, čovjek prikazuje, dotjeruje ili krije svoje tijelo ponašanjem, odjećom. Zar i sami nudisti ne navlače na sebe zaštitni ogrtač od vlastite potamnjele kože?
Dabome da svako lukavo postupa sa svojim Stidenjeom. Odjeća ili ono što je zamjenjuje, prikriva golotinju, ali u isti mah skreće pažnju na čimbenike zavođenja. Govoreći o svojim ženskim suvremenicima, koje su sapete u haljine – kaveze sa svitkom za pojačanje bokova, Montaigne primjećuje:
‘Čemu služe te glomazne Tvrđavica kojima su žene ukrasile svoje bokove, ako ne da nam zagolicaju želju, i da nas privuku time što će nas od sebe udaljiti.’ Iste te gospe su, nema sumnje, smatrale sramotom da otkriju i članak na nozi. Unatoč ‘lažnim stražnjicama’ lijepe epohe, ili današnjim pripijenim trapericama, čovjek ostaje Stidenjeljiva životinja. Ono čudno i mučno osjećanje obuzima ga istog časa čim su prekršena pravila pristojnosti koja su opće prihvaćena u društvu u kojem živi. Da li je to plod pretjerane civiliziranosti? Ne postoje li sretni ljudi koji se pokrivaju jedino toplinom sunčevih zraka? Sociolozi odgovaraju niječno na to pitanje.
