Daleko najinteresantnija teorija povezana je s teorijom vremena. Prema njoj, vrijeme je više od tik – takanje sekundi po kojima živimo. Ono je u svojoj sirovoj formi proces starenja materije i svjetlosti koja međusobno djeluje s materijom. Vrijeme je čvrsto utkano u fizički prostor. Zamislite bilo koji trenutak kao jednu točku na liniji, a da je ta linija vrijeme. Sad zamislite da linija može se savije ili da se, na neki način, od nje napravi petlja. Slike koje stvaraju naše dojmove o duhovima mogle bi biti vremenski lupinzi, odnosno jedan trik svjetlosti, trik vremena i prostora. Ova teorija sugerira da se prošlost i budućnost ubacuju u sadašnjost i ponovno odigravaju. Znači, to je prosto ponovno odigravanje događaja koji su se već desili, ili onih koji tek treba da se dogode. stvari koje se događaju prirodno u svom vremenu uskaču u našu sadašnjost i mi ih vidimo. Ovo je spojeno s predosjećaj. Ali, predosjećaji budućnosti otvaraju druga delikatnija pitanja jer navode na zaključak da je sve unaprijed određeno i teče prema planu. A tko je to odredio? I zar naša sloboda djelovanja ne utječe na tijek zbivanja? Neće biti da je baš tako.