Pam Reynolds, čije su životne funkcije za vrijeme operacije na mozgu praktično bile gotovo ugašene, nakon ulaska u tunel susrela se s mnoštvom poznatih, preminulih osoba, koje su, kako tvrdi, izgledale kao u najboljim godinama za vrijeme života. Svi su bili zabrinuti za nju, i nisu joj dopustili da uđe potpuno u svjetlost.
Ona nastavlja priču: ‘Moj ujak Džin bio je tamo. Također i pra-pra tetka Maggie. Sa očeve strane sam vidjela djeda. Nisu htjeli dozvole da idem dalje … Komunicirali su sa mnom – to je najbolji izraz koji mogu naći, jer nisu govorili onako kako ja govorim i upozorili su me da će mis e ako prođem cijeli put nešto fizički dogoditi. Oni neće biti u stanju da me vrate u tijelo, ako odem predaleko. Zato neće dozvoliti da učinim tako nešto. Željela sam da uđem u svjetlo, ali također sam htjela i da se vratim. Imala sam djecu koju je trebalo da podižem. To je sve ličilo na film koj ise gleda ubrzano na traci – vidiš generalno što se događa, ali ne iu svim detaljima. Tada su me moji pokojni rođaci nahranili. Nisu to učinili kroz usta, kao što se to čini s uobičajenom hranom, ali su me nečim nahranili. Jedino što sam znala bilo je da je to nešto blistavo. Sjajno kao što je bila i slika koju sam imala. Sasvim izvjesno sam imala osjećaj sitosti i ojačalosti. Znam da to zvuči čudno, jer to očito nije bila fizička materija ali sam dobila snagu i bila spremna za bilo što. Moja baka me nije povela natrag kroz tunel, niti je tražila da to učinim. Samo me je gledala. Očekivala sam da pođem s njom ali mi je priopćeno da ona to ne želi. Ujak je rekao da će on to učiniti i poveo me je do kraja tunela. Sve je bilo tako predivno i nisam tada željela otići.
Ipak, došla sam do kraja i vidjela svoje tijelo. Nisam željela da uđem u njega – izgledalo je užasno, kao neka olupina vlaka. Bilo je upravo tako – mrtvo. To me je plašilo i nisam željela da ga gledam. Ponovo mi je rečeno da ono što treba učiniti nalikuje skakanju u bazen s vodom. Nikakav problem – samo treba skočiti u njega. Iako to nisam htjela, shvatila sam da je za premišljanje kasno, jer me je ujak gurnuo. Osjećala sam odbojnost, au isto vrijeme tijelo me je vuklo, a tunel gurao prema njemu. Učinilo mi se da sam skočila u bazen s ledenom vodom. Boljelo je. Kada sam došla svijesti, još uvijek sam bila na aparatu za disanje ‘.