U drugom stoljeću pojavio se pokret montanisti. Nastao je u Maloj Aziji, a na čelu su mu stajali prorok Montan i dvije proročice koje su nekad bile Paganke. Pokret je bio reakcija na stagnaciju Crkve. Tu treba, naravno biti obazriv: u to vrijeme Crkva je već stabilizirana i povezana sa životom običnih ljudi, ali je pritom izgubila svoj dinamizam, svoj emocionalni naboj koji joj je bio svojstven u prvom stoljeću.
Crkveni oci već su počinjali sugeriraju ljudima da je kraj neizvjestan, u svakom slučaju on neće doći odjednom, pa prema tome treba živjeti danas. A upravo protiv toga su se i digli Montan i njegove pristaše, uspjevši zavedu veliki broj vjernika, čak i da obrazuju vlastitu montanističku crkvu. Montan se predstavljao kao zastupnik Kristov i predskazivao je bliski kraj svijeta.
Od tada su se razni pokreti pojavljivali, čak i pod okriljem pojedinih grana Crkve, i nastavili su da postoje sve do danas. S vremena na vrijeme poneko bi u Apokalipsi otkrio karakteristike svoje epohe, što je opet posebno djelovalo na slabe ljude, i one koji su skloni egzaltacijama. Predskazivali su kraj svijeta.
Ljude je posebno privlačila ideja hiljadugodišnjeg Kristovog carstva, što je u grčkoj crkvi dovelo do pojave hilijazma – od grčke riječi Hilije, što znači tisuća. U naše vrijeme pojavljivali su se milenarista (od latinske riječi ‘mile’ koja također označava tisuću), a adventisti sedmoga dana ‘točno’ izračunavaju datum Strašnog suda.
Međutim, već je nekoliko takvih datuma prošlo (za protekle dvije tisuće godina nije ih bilo malo), a da se pri tom Strašni sud nije dogodio. Očekivanje takvog kraja, zaključuje Menj, predstavlja bolesnu pojavu duhovnog života, što se kosi s kršćanskim pogledima na svijet i onim svojstvima ljudske ličnosti kojima se obraćao Krist i u stvari bio njihov nositelj.
A to su vjera, nada, trpljenje, blagost.
Sumirajući osnovne postavke kršćanstva, netko je rekao da treba da živimo kao da će Strašni sud sutra nastati, a raditi kao da je pred nama vječnost, to jest ne odlagati, molitvom, napor za spasenje, kao što nas, uostalom, i uči Evanđelje , ne namećući Bogu svoju volju, već ispunjavajući Njegovu.
