Predstavljamo vam treću viziju velikog proroka Milojka Kremanca. Vizija puna mudrosti i lekcija za naš ovozemaljski život. Veliki nauk za Srbe i Hrvate … Bilo je to negdje uz žnjetvu žita. Kako te noći od sparine nisam mogao spavati u kući, iznio sam ponjavu pod lipu i legao u odjeći. Kroz modru su krošnju blago treperile zvijezde i, tek ponegdje, u travi, svjetlucali svici. Onda sam čuo potmulu tutnjavu, kao da grmi iz dubine.

Zemlja je počela tresti, ali nekako čudno, kao da se propinje. Tih dana su bili učestali zemljotresi. Psi su stali da zavijaju, da cvile, pijevci da kukuriču, krave da muču, a narod je istrčavao iz kuća. Ja sam sve vrijeme mirno ležao. Nakon pola sata sve je ponovo utihnulo. I dalje sam zurio u zvjezdano nebo, ophrvan laganim drijemež. Zapravo, bilo je to neko čudno stanje, kao da sam u isto vrijeme bio i budan iu snu. Kao da je java san, a san – java. Ne, to ne umijem ovim riječima opisati … Bio sam skoro kao obamro, kao da sam utrnuo … Imao sam svijest o svemu, samo što je ta svijest bila izvan mene …
Prolazio sam ispod dugačkog slapa, ali to je bio prolaz obasjan čudesnom svjetlošću duginih boja … Potom sam se našao na nekim predivnim rudinama, prelijepih cvjetova umilnih mirisa, s prekrasnim stablima, a odasvuda je dopirala nekakva božanska svirka … Toliko je bila snažna ta milina i divota da mi je prosto došlo da se rasplačem od neke radosti …
U taj tren odnekud se preda mnom stvoriše dva bića od svjetlosti. Ali, čudo jedno! Ta dva svjetlosna bića, muško i žensko, kao da su bili jedno biće. Toliko su naličie jedno drugom, kao da su blizanci. Sve isto: boja kose i boja očiju, crte lica, stas, hod … samo što jedno ima divnu smeđu bradu. Da nije brade, ja bih pomislio da se samo jedno biće pojavljuje u nekakvom ogledalu. Da, čak im je i odjeća bila skoro ista …
Vidjevši me onako zbunjena, blago me pomilovaše po glavi, iako nisam vidio da pružaju ruke ka meni. Milovali su me kao samom namjerom svojom. Onda mi rekoše, a da pri tom opet nisu otvarali usta, da u njihovom svijetu sve biva namjera, sve polazi iz namjere. I ovo moram pojasnim: ja zaista ne znam kada sam s kojim bićem svjetlosnim u kojem trenutku razgovarao, kao da su mi istovremeno oboje kazivali … Ne, čas mi se činilo da kazuje jedno, čas da kazuje drugo, a čas, opet , da oboje osjećaju, i misle, i kazuju isto … Ni sad ne znam da li su oni jedno biće ili su to dva bića od svjetlosti.
Govorili su, a ja sam ih posve razumijevao, i bili su mi nekako mili … Ništa mi tako milo nije u ovom svijetu, kao njih dvoje što su. Isprva su kazivali o svom svijetu. Rekoše mi da je njihov svijet skup svekolikih ljubavi, da svatko od nas u zemaljskom životu sudjeluje kroz mnoga rođenja u stvaranju tog svijeta. Kažu da mi sami taj svijet stvaramo, da smo ga stvarali i da ćemo ga stvarati. Ali taj svijet, koji bih ja nazvao nebeskim, nije jednak za sve, već ga svatko od nas vidi spram sebe.
Po odlasku iz zemaljskog života, svatko od nas ide u one predjele tog nebeskog svijeta koje je sam stvarao tijekom zemaljskog života. Na primjer, ako je čovjek u zemaljskom životu bio ispunjen ljubavlju, lijepim osjećajima i plemenitim djelima, on će, po odlasku, ući u one predjele koji i po boji, i po zvuku, i po svemu drugom, odgovaraju tim njegovim stanjima, duševnim i duhovnim. Opet, ako je čovjek bio mrzovoljan, pakostan i ako je činio loša djela, ako je mučio bližnje i ubijao, on će, nakon zemaljske smrti, ući u predjele bez boja i svjetlosti … Tu će se sresti sa svojim stanjima i namjerama, pretočenim u slike, iz zemaljskog života …
Onda su mi pričali o prostiranju i veličini tog nebeskog svijeta. Rekoše da je taj svijet i nešto najmanje a i najveće u isti mah. Najmanje, tako da može stati u svako, i najmanje živo biće – recimo u pčelu. I najveće, tako da obuhvaća sva bića i svjetove, sva sunca i vaskoliko zvjezdano nebo. Kako to otprve nisam mogao shvatiti, objasniše mi da njihov nebesni svijeta to je i naš svijet – ima dvanaest dimenzija, pa je otuda i najmanji i najveći, budući da se prostiranje i veličina uvjetuje dimenzijama samog nebesnog svijeta, a da potom dimenzije svijeta dolaze u podudaranje sa dimenzijama duše svakog od nas ponaosob, svakog živog bića …