Ovdje se sredstva ne biraju. Pet Price je šutio nekoliko minuta, a zatim je počeo govoriti: ‘Ležim na leđima, na krovu dvospratne ili trospratne zgrade od cigala. Vrijeme je sunčano i osjećam se fantastično. Visoko iznad sebe vidim portalni kran koji se neprekidno pomiče naprijed i nazad … Izgleda kao da je zajahao prugu – bar mi se tako čini, jer vidim tračnice s obje strane zgrade … ‘

Ljudima oko Pricea koji su pažljivo pratili što govori, njegove riječi su zvučale zapanjujuće. Sve što su oni mogli vidjeti, bili su zidovi malene sobe u kojoj su se okupili. Prajsov opis djelovao je krajnje bizarno, baš kao i crtež koji je uradio nakon seanse, a za koji je tvrdio da predstavlja ono što je vidio svojim mentalnim okom. Nekoliko dana kasnije, ispostavilo se da taj crtež itekako ima smisla, iako su implikacije bile zaprepašćujuće.
Pet Prajs i ljudi okupljeni u toj maloj sobi bili su dio super tajnog projekta CIA. Cilj projekta – eksperimentalno provjeriti mogu li se paranormalne moći iskoristiti za špijunažu. Da bi ga testirali, stručnjaci su Prajsu dali kartu sa koordinatama jednog strateškog objekta u tadašnjem SSSR-u za koje je CIA bila specijalno zainteresirana. Jedino mu nisu rekli dvije stvari: da je riječ o tvornici nuklearnog oružja u Semipalatinsk u Kazahstanu, i da su američki špijunski sateliti već detaljno snimili čitav objekt. Usporedba satelitskih snimaka s Prajsovim opisom i crtežom, pokazalo je neobjašnjivu sličnost. Na špijunskim fotografijama se mogao vidjeti ogroman portalni kran na osam kotača, kako se kreće središnjim dijelom kompleksa, blizu dvospratne zgrade smještene između dva kolosijeka pruge!
Kako je Price to mogao znati? Da li je riječ o slučajnom nagađanju? Ili je, možda, Prajs bio zaista obdaren paranoramlni moćima koje su mu omogućile da vidi vojni kopleks udaljen 15.000 kilometara od mjesta na kojem se sam nalazio? Ova pitanja su postala izazov konvencionalnoj nauci ne samo zbog potencijalnog postojanja, već i zbog neobjašnjivog mehanizma funkcioniranja i prednosti koje pruža jedan ovakav fenomen. Postoji ogroman broj svjedočanstava ljudi koji su ‘vidjeli’ neke događaje na daljinu – roditelji koje su iznenadne, neobjašnjive vizije navele da pojure u pomoć svojoj djeci čiji su životi bili ugroženi, ali i ‘psihičkih detektiva’ koji su precizno mogli opišu lik ubojice o kome policija ništa nije znala. Za znanstvenike, međutim, ovo su samo uvrnute pričice daleko od službenih tehnika i analiza koje bi potkrijepile njihov stvarni značaj.
U lipnju 1995. godine, u medijima diljem svijeta osvanula su priznanja stručnjaka CIA da je američka vlada potrošila desetine milijuna dolara na istraživanje psihičkih fenomena, uključujući i gledanje na daljinu. Službena znanost je bukvalno ostala bez svojih potcenjivačkih argumenata.
Ovo otkriće je samo potvrdilo glasine da je CIA dugo pokušavala uhvatiti korak sa sličnim projektima u tadašnjem Sovjetskom Savezu, gdje su znanstvenici uvelike razvijali mogućnost korištenja paranormalnih moći unutar tajnih operacija KGB-a. Također je nagovještavalo i postojanje čvrstih znanstvenih dokaza vezanih za gledanje na daljinu, možda najčudniji od svih paranormalnih fenomena.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, pojavilo se još dokaza o ovom neobičnom projektu CIA i postignutim rezultatima. Sve je krenulo 1972. godine, kada je dr Hal Putof, fizičar s instituta Stanford, započeo eksperimente s umjetnikom iz New Yorka pod imenom Ingo Swan (slika lijevo).
Svon je tvrdio da bez problema može vidjeti objekte nedostupne ljudskom oku. Rezultati eksperimenta su naveli dr Putofa povjerovati kako Ingo Swan zaista posjeduje neku neobjašnjivu sposobnost. Nekoliko tjedana kasnije, u kanselariju dr Putofa su ušla dvojica časnika CIA. Objasnili su mu sve veću zabrinutost ljudi iz obavještajnih službi SAD i njihovu sumnju da SSSR uspješno primjenjuje psiho tehnike za špijuniranje neprijatelja.
Ako bi se te sumnje pokazale isinitim, značilo bi da Sovjeti mogu vrlo lako, zahvaljujući fenomenu gledanja na daljinu, da prate pokrete američke flote balističkih podmornica – formacije na kojoj je utemeljena zapadna politika nuklearnog zastrašivanja.

Ljudi iz CIA su zamolili dr Putofa da detaljno ispita svon mogućnosti i ako se pokažu uspješnim, nagovijestili mogućnost financiranja istraživačkog programa daleko šireg raspona. Testovi su bili krajnje jednostavni. Svon je zamoljen da opiše predmete skrivene u kutiji. Rezultati su impresionirali stručnjake CIA i uvjerili ih da smjesta izdvoje novac za prvi u seriji sličnih projekata. Istraživanja su potrajala čitavih dvadeset godina. Na njih je potrošeno više od 20 milijuna dolara.
Ingo Swan je postao član male grupe pojedinaca koji su, izgleda, posjedovali sposobnost da vide udaljene objekte, ponekad samo na temelju karte i postojećih koordinata. Član ove grupe je bio i Pet Prajs, bivši načelnik policije grada Burbanka u Kaliforniji. Prajsov opis eksterijera sovjetskog nuklearnog kompleksa u Semipalatinsk i aktivnosti koje su se odvijale unutar postrojenja, kasnije je povezano s projektom stvaranja oružja na bazi elementarnih čestica – ubrzanih elektrona i neutronskog oružja.
U želji da objasne i razumiju fenomen gledanja na daljinu, znanstvenici CIA su osmislili seriju specifičnih testova. Jedna od teorija je nagovještavala mogućnost da ‘gledači’ primjenjuju neku vrstu čitanja misli skeniranjem umova drugih ljudi na mjestu označenom kao cilj gledanja na daljinu. Ova teorija je, izgleda potvrđena 1973. godine, kada je eksperiment osmatranja na daljinu planeta Jupiter u kome je sudjelovao Ingo Swan, okončan neuspjehom. Svon je opisao prsten oko gigantske planete, što je bilo potpuno suprotno postojećim astronomskim saznanjima i činjenicama. Istraživači su prihvatili njegovo objašnjenje da je najvjerojatnije pomiješao Jupiter i Saturn. U izvještaju iz 1977. ovaj eksperiment je proglašen neuspjehom.
Dvije godine kasnije NASA je gromoglasno objavila zapanjujuće otkriće. Sonda Voyager 1 je snimila do tada nevidljiv prsten oko Jupitera. Baš kako ga je Indo Swan opisao sedam godina ranije!