Može li se umrijeti od straha? Teško je odgovoriti. Ipak, kad netko ima slabo srce, snažne emocije, kao sto je strah, mogu mu nanijeti veliku bol. Jer, strah obično prati snažno povećanje srčanog ritma. A može se dogoditi da srce sniženja pred tako jakom navalom emocija i osjećaja.
U slučaju dužeg i intenzivnog straha, osoba zdravog srca može umrijeti od šoka – u ovom slučaju reagira živčani sustav naredujuci prestanak disanja i rada srca. To se dogada nekim vrstama gazela koje umiru od straha u čeljusti lava prije nego što on i zarije svoje zube u njih – prirodni prestanak rada srca koje, izgleda, nastoji skratiti patnje životinja u trenutku strašne smrti.
Kod čovjeka, negativne posljedice što moze da ih izazove snažan strah više su psihološkog reda. Atentat, rat, strah za djetetom čiji je život ugrožen, prometni udes, katastrofalni potresi i slično – teško se zaboravljaju. Kada je nešto doživljeno i kada se čovjek vrati u normalne životne tokove, strah zauvijek ostaje. Žrtva je u stanju neprestane pripravnosti i stresa. Noću ima košmare, a danju joj slike događaja ne izlaze iz glave. Liječnici to nazivaju posttraumatskim stresom. Danas u mnogim zemljama postoje medicinsko-psihološki centri za pomoć traumatiziranim osobama. Žrtva može ‘istrese svoju vreću’, da ispriča što joj se dogodilo u prošlosti i što sada osjeća. Koliko joj to pomazže zavisi i od nje i od samog psiho-tretmana.
Jesu li naši strahovi vječni? U većini slucčjeva, da. Prvi pravi strah koji obuzima čovjeka od dana rođenja, i od pamtivijeka, je strah da bude odvojen od majke. Slijedi strah pred drugim osobama i novim stvarima. Izmedu 2,5 i 5 godina, strah od mraka sprečava dijete da spava. Jer, tu su fantomi, lopovi, ljudožderi i baba-roge sakriveni u ormaru ili ispod kreveta …
Neki znanstvenici povezuju ove noćne more s onima što su ih morali osjećati preistorijski ljudi, zavučeni u svoje pećine, i stalno izloženi napadu divljih životinja. Strah od tame kod čovjeka izgleda potpuno prirodan. Jer, suprotno mnogim životinjama koje se snalaze u tami zahvaljujući čujnim i mirisnim osjetilima, čovjek čije je najoštrije čučo vid, bespomoćan je pred divljim životinjama tijekom noći. Dodajte malo mašte, i čovječji duh proizvodi vlastite monstrume u pomrčini svoje svijesti.