Dušo, Da Li Si Tu? Čudan eksperiment zamislili su ruski znanstvenici-fizičari, zajedno sa suradnicima Medicinskog istraživačkog centra – uspostaviti kontakt s mrtvim čovjekom! Točnije, s čovjekom u stanju kliničke smrti – na operacijskom stolu. Želili su pronaći način komunikacije s njegovom leptotalasnom supstancom ili prostije rečeno, s njegovom dušom, koja je već napustila tijelo, ali još lebdi negdje tu u blizini.

Iako eksperiment nije uspio, istraživači ne gube nadu. Još od drevnih vremena, kada su u društvu počeli sazrijevati mislioci koji su poticali čovječanstvo da upozna same sebe, pojavilo se pitanje tajne života i smrti. Svi znamo da ranije ili kasnije sve živo mora umrijeti. Ali, što se tamo, iza toga praga nalazi, ne zna se – da li apsolutno ništa ili produžetak započetog na ovom svijetu?
Takve, ne baš najveselije misli, opsjedale su i poklonike marksističko-lenjinističke filozofije i idealiste. Po prvima, smrt je samo uništenje i ništa više, razlaganje cjeline na proste čimbenike. Idealisti pak tvrde da je smrt produžetak života. To nije propast ličnosti, već samo prelazak u njeno drugo stanje – duhovno. Gdje je tu istina? Posljednjih godina istraživači niza zemalja poklanjaju veliku pažnju izučavanju stanja čovjeka u času smrti.
Oni smatraju da se, upravo tada, na toj posljednjoj granici, zbivaju procesi koji bacaju svjetlost na tu veliku tajnu. Poticaj za takvo zanimanje dao je ruski akademik, prirodnjak i osnivač mnogih znanstvenih disciplina, Vladimir Ivanovič Vernadski (1863-1945), svojom teorijom o noosferi – području oko Zemlje gdje se koncentrira sav intelektualni potencijal prethodnih pokoljenja! Ako se uspije dokazati da se život poslije smrti produžava, to bi korjenito izmijenilo naša saznanja i primoralo nas da ponovno razmotrimo vrijednosne kriterije naše civilizacije.
Našao se čovjek koji je znao da odabere ključeve za ‘onostrani svijet’: ‘Čovjek umire, iu tom trenutku, kada njegova fizička patnja prestaje, on u stvari i dalje čuje kako ga liječnici proglašavaju mrtvim. Čuje neugodni šum, snažnu zvonjavu, ili zujanje, a istovremeno osjeća kako se velikom brzinom kreće kroz dugi mračni tunel. Poslije toga, odjednom otkriva da se nalazi izvan svoga tijela koje promatra s udaljenosti, kao slučajni promatrač. On razmatra mogućnost da se vrati u život i nalazi se u stanju nekog emocionalnog šoka ‘.
Ovo je citat iz knjige ‘Život poslije smrti’, američkog znanstvenika, doktora filozofije i medicine, Raymonda Mudija, izdane 1977. godine u SAD, koja je s velikim uspjehom prevedena u mnoštvu zemalja. Tema i druge njegove knjige ‘Život poslije života’, izazvala je također veliko uzbuđenje. Tim više što je knjiga strogo dokumentirano, zasnovana na svjedočanstvima ‘očevidaca’ koji su se vratili s onog svijeta. Dr Moody je ispitao 1.500 ljudi, žena i djece koji su oživjeli nakon kliničke smrti. Uočio je identičnost u najvećem broju slučajeva, ili bar približnost – ovisno o sposobnosti ispitanika da što vjernije prikaže svoja ‘viđenja’ s onog svijeta. Zanimljivo je još nešto: gotovo nitko od ‘putnika’ nije poželio da se vrati u svoje ‘prolazno’ tijelo – toliko im je ‘tamo’ bilo lijepo. Iznimke su samo tri mlade majke koje su na zemlji ostavile svoju novorođenčad, pa su se borile da im se vrate. I vratile su se, kao uostalom, i ostali.
Odmah poslije izlaska prve mudije knjige, istraživači su zapazili činjenicu da je, odvojivši se od fizičkog tijela, laptotalasna supstanca (duša) ispitanika mogla vidjeti i čuti ne samo ono što se događa u operacijskoj sali, nego iu sporednim prostorijama, tamo gdje im se nalazila rodbina. Bilo je stoga nekoliko slučajeva da su ljudi, povrativši se u život, odmah prepravljali svoje oporuke, pošto su čuli razgovore rođaka koji se uopće nisu žalostili zbog njihove smrti. A veoma mnogo sličnosti o zagrobnom putovanju ima iu poznatoj ‘Tibetanskoj knjizi mrtvih’, koja je postala poznata u Europi tek u 20. stoljeću.
Da čovjeka okružuje energetsko polje koje nosi informaciju – to više nije senzacija. Ta činjenica potvrđena je i instrumentima. Štoviše, aparati su uspjeli ustanove postojanje nekoliko slojeva u energetskom polju, od kojih svaki nosi svoje funkcionalno opterećenje. Jedan od tih slojeva jeste i leptotalasna suptance, koja čuva intelekt i, ako se može tako reći – samu bit čovjeka. Eksperimenti u Sankt Peterburgu, u institutu za preciznu mehaniku u optiku, gdje su istraživali mrtvace, izazvali su pravu senzaciju. Riječ je o ispitivanju leševa koji više nisu mogli oživjeti.
Utvrđeno je da, i nekoliko dana nakon smrti, energetsko polje produžava da okružuje mrtvo tijelo. Dakle, svi slojevi osim leptotalasne tvari ostaju uz mrtvaca, mada je i ona bila prisutna u prostoriji. E sad, ako bi se na neki način ona mogla zasebno ‘uloviti’, znači da bi se moglo nekako i dejstvovati na nju i navesti je da reagira na signale. A to je – ključ za kontakt.

& Nbsp;