Premudri vladika Nikolaj Velimirović iza sebe je ostavio ogromno duhovno blago. Ovdje vam prenosimao Iz knjige ‘Misionarska pisma’ nekoliko premudrijeh pisama. O realnosti uskrsnuća, pogubnoj oholosti, pokajanju, trpljenju, usamljenosti i mnogo čemu drugom …

PISMO PRIJATELJIMA U JEDNOJ BOLNICI O TOME
KO MENI Svjedoče DA JE Hristos vaskrsao

Svjedoči mi moja savjest prije svega. Potom i razum i volja. Savjest mi govori: onolika Kristova stradanja za dobro i spas ljudi ničim se ne bi mogla nagraditi osim uskrsnućem i slavom nezemaljskom. Neiskazana stradanja Pravednika okrunjena su neiskazanom slavom. To meni daje zadovoljenje i mir. Razum mi moj govori: bez sjajne vaskršnje pobjede cijelo djelo Sina Božjega ostalo bi u grobu i cijela Njegova misija promašena. Volja mi moja govori: uskrsnuće Kristovo spašava me od kolebljivog teturanja između dobra i zla i upravlja me odlučno na put dobra. I još mi ono svijetli na tom putu i daje mi polet i snagu.
Osim ta tri glasa, koja iz mene meni jedno svjedoče, tu su mi i pouzdani svjedoci izvan mene. Tu su slavne žene mironosice, tu dvanaest velikih apostola, tu i pet stotina drugih svjedoka, svi koji Ga po Vaskrsu gledahu i slušali, ne u snu nego na javi i ne za jednu minutu nego kroz punih četrdeset dana. Svjedoči mi i onaj ognjeni Savao, najveći židovski progonitelj kršćana, svjedoči mi, da je on vidio svjetlost uskrslog Gospodina usred bijela dana i da je čuo glas njegov i da je poslušao naredbu Njegovu. Ovog svjedočanstva Pavao se nije htio odreći ni poslije 30 godina, čak ne ni u onom času kada se u Rimu Neronov mač spuštao na glavu njegovu. Svjedoči mi i sveti Prokopije, vojvoda rimski koji bijaše krenuo uništiti kršćane u zemljama istočnim i kome se na putu iznenada pojavi Krist i obrati ga Sebi. Pa mjesto da Prokopije siječe kršćane, sam se dade dragovoljno posjeći za Krista. Svjedoče mi još tisuće mučenika Kristovih, u tamnicama, na gubilištima, kroz stoljeća i stoljeća, od mučenika jeruzalemskih do mučenika balkanskih, pa sve do naših dana, do najnovijih mučenika moskovskih.
Svjedoče mi i sve pravedne i dobre duše, koje sretam često u životu i koje se raduju kad se čuje o uskrsnuću Krista iz mrtvih. To odgovara njegovoj savjesti, potresa im dušu i raduje im srce. Svjedodžbu primam i od grešnika i nenavisnika Kristovih. Samim tih što oni kao grešni i zlobni odriču Kristov vaskrs ja dobijam uvjerenje o inače. Na svakom sudu pita se o vladanju svjedoka i prema tome se mjeri vrijednost njihove svedodzba. Kada trezveni, čisti i sveti svjedoci tvrde da znaju da je Krist uskrsnuo, ja radosno primam njihovo svjedočanstvo kao istinito. A kad nečisti, nepravedni i nesveti odriču Kristovo uskrsnuće, time oni osnažuju svjedočanstvo onih prvih i mene još više utvrđuju u istinitost uskrsnuća Gospodina moga. Jer što oni odriču, odriču po zlobi a ne po znanju. Svjedoče mi još i mnogi narodi i plemena, što vjerom u uskrslog Krista sami vaskrsnuše iz divljaštva u prosvjećenost, iz ropstva u slobodu, iz kaljuže nemorala i umne pomrčine u svjetlost djece Božje. I uskrsnuće srbskog naroda svjedoči mi o uskrsnuću Kristovom.
Ta i sama ta riječ uskrsnuće iz mrtvih svjedoči mi to isto. Jer bez uskrsnuća Kristova ne bi bilo ni te riječi u jeziku ljudskom. Kad je Pavao prvi put izrekao tu riječ u kulturnoj Ateni, Atenjani su bili iznenađeni i zbunjeni. I tako, djeco Božja, ja vas otpozdravljam: Vaistinu Hristos vaskrse!

PISMO SKROMNOM činovniku T. KOJI SE ŽALI
NA oholog PRIJATELJA

Pišeš kako ti je zagorčan Vaskrs ove godine. Što se dogodilo? Tvoj najbolji prijatelj dobio visok položaj. Tome si se isprva obradovao. Ali, samo nekoliko tjedana on se počeo tuđiti tebe. Ne odgovara ti na pisma, hladan je i kratak u razgovoru, ostavlja te pred kanselarijom dugo čekati, a iza lešđa govori o tebi prezrivo. Ne možeš ga poznaš. Što bi od onako miloga čovjeka? Arapi bi rekli: progutala ga stolica!
Ako hoćeš, pročitaj mu ovo što ću ti napisati. Bila tako dva prijatelja u Arabiji. Svaku večer sjedili kraj vatre na malim tronogim stolicama i razgovarali. No dogodi se da jedan od njih dobi za šeika. Preseli se dakle u kamenu palaču i sjedne u visoku stolicu od sedefa. Mnogi narod dolazio i klanjao se novom starješini. Došao i stari prijatelj njegov, sav radostan, preradostan, da mu čestita. Ali ga oholi šeik ne htje pustiti odmah k sebi nego ga ostavi da čeka pred kapijom mnogo dana. Najzad naredi da mu ga dovedu. Skromni prijatelj uđe, a šeik se još više uštura u stolici od sedefa. Prijatelj odmah razumedu svih, pa se navlaš počne obazirati okolo kao da ne vidi šeika. Šeik ga ljutito oslovi i upita što traži očima? A prijatelj mu reče:
– Tražim tebe čovječe, gdje si – pa tužno dodade – Dok si sjedio na maloj stolici, nije se vidjela stolica od čovjeka, a sad, eto, ne vidi se čovjek od stolice!
To se valah dogodilo i sa tvojim prijateljem. Izgubio se čovjek u visokoj stolici! No to je tako obična pojava u svijetu da tvoja ljutnja izgleda smiješna. Ljudi se teže drže na visini nego u nizini. O čovječe, o prašino! Čime se ponosiš? Kojim od dva ništavila: onim u životu ili onim u smrti?
Za jednog jelinskog državnika priča se da je imao običaj svako jutro da se klanja na dvije suprotne strane, čas na jednu čas na drugu. Upitan kome se to klanja na dvije strane on odgovori: Bogu i narodu. Jer sve što imam ili je od Boga ili od naroda.
O čovječe, o sekundo u vremeenu i milimetre u prostoru! Čime se Gordisa? Rečeno je o tebi u Svetom pismu: svak ko je ohol u srcu gad je pred Gospodom. I još: Bog se oholima protivi. I ako hoćeš još: oholost ide pred propast. Svojom ohološću ti si objavio rat Svemoćnom i Vječnom. Atom je ustao protiv bezgraničnog. Sekund se uzbunio protiv besmrtnog. Nije li tvoj poraz i mravima očigledan? Iznenada će ti doći propast i sramota. Zato: povrati se, pokaj se, otrijezni se, osvijesti se, uljudi se, Budi čovjek. To je više nego biti car. Budi čovjek. To je sjajnije od svih kruna i važnije od svih stolica.
To je pouka za prijatelja tvoga. A tebi zdravlje i mir od Boga i čestit Vaskrs.

PISMO JEDNOM SKROMNOM ČOVJEKU KOJI SE KAJE
ZBOG NEKIH SVOJIH RIJEČI

Dobro si učino što si se odmah pokajao. Bog je ostavio pokajanje za spasenje. A da nije tako, ni apostoli se ne bi spasili, a kamoli drugi ljudi. Jezikom si zgriješio, srcem se pokajao. Rekao si zlobnu riječ protiv susjeda svoga. Kao da si iskru bacio u slamu. Cijelo naselje čulo i nasmijalo se. Sused se ogorčio i tužio te sudu. Platio si mnogo, najedio se još više. Na sebe samoga najedio ste. Nije ti teško to što te je sud kaznio, ali ti je teško što te tvoj uvrijeđeni susjed stalno kažnjava. Neće s tobom više govoriti. Šuti i okreće se od tebe. Što to radiš? Ostavi Bogu i vremenu. Moli se svevidećem Tvorcu, da odobrovolji susjeda tvoga. I svakom ukazanom prilikom reci dobru riječ o njemu, susjedu svome i čekaj. Bog, dobra riječ i vrijeme učinit će svoje. I ti ćeš jednod dana opet ići u crkvu zajedno sa izmirenim susjedom.
A kao pouka za buduće neka ti posluži Spasiteljeva riječ: Ja vam kažem, da će za svaku praznu riječ koju rijeku ljudi dati odgovor u dan strašnoga suda. Da li to ovo kazuje, kako svaka zloba i lažna riječ udara protiv reda u vasioni i vrijeđa Stvoritelja? Dobru ili zlu riječ, koju mi ​​izgovorimo nekom licu ma iu najvećoj skrivenosti, osjeća sva vasiona i osjeća Tvorac osjećaje. Ili kako bi se mogle utajiti riječi od Onoga od koga se ni misli ne mogu utajiti? Drevni Grci govorili su za koplje njihovog junaka Ahila da je moglo jednim krajem zadati ranu, a drugim krajem izliječiti ranu. Ne znamo za koplje Ahilovu, ali znamo pouzdano da je ovo istina za jezik ljudski. Jezikom se rane zadaju i jezikom se rane liječe. Njim blagoslivljamo Boga i njima kunemo ljude.
U jednom selu našem dogodio se ovaj strašan događaj. Imala majka jedinca sina, đaka u školi. Naljuti se majka na sina, pa u ljutnji izgovori ovu bezumnu riječ: da mi je da te nikad moje oči ne vide, bila bih sretnija. Dijete se toliko uzbudi od ovih majčinih riječi, da odmah uze pušku i ubije se. Ukraj sebe ostavi svoju đače tablicu, na kojoj je bio ispisao ove riječi: Evo majko, uklanjam se navek ispred tvojih očiju, samo da ti budeš sretna! Žalosna sreća materina. Poslije toga osamljena majka sjedila je svake noći kraj ognjišta i suzama oganj gasila, dok jedno jutro nije osvanula mrtva, previše, pored ugašenog ognjišta.
Vidiš li što luda riječ čini? No neću te ostaviti bez primjera što je opet u stanju razumna riječ učiniti. U vrijeme rata upute nekog strašljiva vojnika u izvidnicu. Svi su ga znali kao strašljivca. I svi se nasmije čuvši kuda ga starješina šalje. Samo se jedan vojnik nije nasmijao. On je prišao svome drugu da ga ohrabri. Ali mu rekne strašljivi vojnik: – Poginut sigurno, neprijatelj je sasvim blizu! A, prijatelj mu ogovori: – Ne boj se brate, Bog je bliži!
Ove riječi zazvonile su kao veliko zbvono u duši ovoga strašljivca. I zvonile su do kraja rata. I taj negdašnji strašljivac vratio se iz rata okićen odlikovanjima za hrabrost. Tako ga je preobrazila i osnažila ona blaga riječ: ‘Ne boj se, Bog je bliži!’
Mir ti i zdravlje od Gospodina!

PISMO bogomoljci KOME SE SVI UKUĆANI rugaju

Dok se nisi počeo Bogu moliti, ti si bio svima mio. A sad najednaput u svojoj si kući kao usred neprijateljskog logora. Ranije si se opijao i pušio i pomalo krao, i psovao i izležavao se u radne dane, i činio sve ostalo što je odvratno pred Bogom i poštenim svijetom. Ipak si tada bio svima u kući mio. A sad kad si se uputio putem pravde, poštenja i molitve, sad su svi na tebe skočili kao osi.
Raduj se brate, po sto puta raduj se. Zar ne vidiš da se Evanđelje odigrava u vašoj kući. U istoj kući gdje se dosada ćaskao o porezu, kuluku, lopovima, jatacima i kmetovima, u toj istoj kući počela su se ispunjavati proročanstva jevanđeljske. Vaša kuća uzdigla se do nebesa, postala je binom kršćanske drame, uhvatila je vezu s apostolskim i mučeničkim vremenima. Povijest crkve kršćanske zbiva se u malom obimu u vašoj kući. Evo proročanstava Kristovih, koja su se zbila bezbroj puta na ovoj planeti zemaljskoj i koja se sad počinju zbivati ​​u vašoj kući.
Svi će mrziti na vas imena mojega radi, ali tko ustraje do kraja blago njemu (Mt. 10, 22). I neprijatelji čovjeku postaće domaćini njegovi (Mt. 10,36). Blago vama koji plačete sad jer ćete se nasmijati. Blago vama kad na vas ljudi omrznu i kad vas rastave i osramote i razglase ime vaše kao zlo, sina radi Čovječjega (Lk. 6,21). Zaista, zaista vam kažem da ćete vi zaplakati i zaridati, a svijet će se radovati i vi ćete žalosni biti, ali će se vaša žalost okrenuti na radost (Iv. 16, 20).
Što ima jasnije od ovih proroštva? Gle, ona se ispunjavaju i danas ukraj tvoga ognjišta, na tebi. Zato primaj sve pogrde ne kao pogrde nego kao ordene. Znaj da će se gonitelji tvoji pokajati, rugači tvoji će umuknuti i ti ćeš se radovati. Danas si posljednji u domu oca tvojega, ali ćeš uskoro biti prvi. A oni koji te gone, služiće ti. To je prorečeno i to se obistinilo na hiljadeputa i na tisuće mjesta.
Mir i blagoslov od Gospodina.

PISMO JEDNOJ usamljenici O Jovankina BOŽIĆU

Žališ li se usamljenost usred velikog grada. Toliki narod oko tebe, vri kao mravinjak, a ti se ipak osjećaš kao u pustinji. Najteže ti je o velikim praznicima. Svuda kipi radost, a tebe steže tuga. Božić i Vaskrs dolaze ti kao neki prazni sudovi, koje ti ispunjavaš suzama. Kad su ovi sveti blagdani daleko iza ili ispred tebe, osećađ se spokojnim. Ali kad se približe, i dođu, tuga i pustota zavladaju dušom tvojom.
Što da ti radim? Da i ispričati priču o Jovankinom Božiću, možda će ti koristiti. Pustit ću nju da ti priča kako je meni pričala: ‘Četrdeset i nekoliko godina gledam ja ovaj svijet kao djevojka. Nikada nikakve radosti, osim ono malo kao dijete u roditeljskoj kući. Ali pred svijetom nisam se prikazivala neradosna. Pred ljudima pravila sam se vesela, au samoći sam plakala. Svi su me smatrali za sretno stvorenje, jer takva sam se pokazivala. Slušam, svi oko mene se žale, i bračni i nebračne, i bogati i bijedni, svi. Pa mislim, zašto bih se i ja žalila nesretnima na svoju nesreću i samo povećavala žalost oko sebe? Bolje da se pravim vesela, tako ću biti korisnija zalosnome svijetu, a svoju tajnu skrivača u sebi i oplakivati ​​je u samoći. Molila sam se Bogu, da mi se nekako javi, makar samo jedan prst Njegov gdjegod osjetiti. Molila sam se tako, da ne bih presvisla od skrivene tuge. Od svih prihoda činila sam milostinju gdje god mi se dala prilika. Obilazila sam bolesne i sirote i unosila radost svojom prividnom radošću. Ja Te vjerujem, Bože blagi, govorila sam često, ali molim TI se, javi mi se nekako, da Te još više vjerujem. Vjerujem, Gospode, pomozi mome nevjerovanju, ponavljala sam ove riječi iz Evanđelja. I zaista, doživjela sam da mi se Gospodin javi. Najmučniji su mi bili veliki praznici. Poslije službe Božje ja bih se zatvarala u sobu i preplakala bi cijeli moj Božić i Vaskrs. No prošlog Božića javio mi se Bog. To je bilo ovako. Približuje se taj veliki dan. Ja se riješim da spremim sve onako kako je moja majka spremala: i pečenicu i česnicu i kolače i sve ostalo.Prostrem slamu po kući, bacim po tri oraha u svaki ćošak od sobe – neka je Sveta Trojica milostiva na sve četiri strane svijeta. I radeći sve to neprestano se molim: Gospodine, pošalji mi goste, ali sasvim gladne i bijedne! Molim ti se, javi mi se na taj način! Ponekad mi je dolazila pomisao: luda Jovanka, kakve goste ti očekuješ o Božiću! Na taj sveti dan svak je kod svoje kuće, tko bi tebi mogao biti gost? I ja bih plakala i plakala. No opet sam ponavljala onu molitvu i spremala i spremala. Kad sam se na Božić vratila iz crkve, ja zapalim svijeću, postavim ručak, iznesem sve na sto, pa onda počnem šetati tamo amo po sobi. Bože, ne ostavi me! – opet sam se molila. Ulicom je malo tko prolazio. Božić je, ai naša ulica je zabačena. No čim bi snijeg zaškripao pod nečijim nogama, ja na kapiju! Da to nije moj gost? Nije, eno prođe. Podne dođe i prođe, a ja sama. Zaplačem se i viknem: sad vidim Gospode, da si me sasvim ostavio! Plakala sam tako i jecala, dok – najedanput! Najedanput lupi neko u kapiju i ja čuh plačne glasove: daruj brate, daruj sestro! Brzo istrčim i otvorim kapiju. Preda mnom slijepac i njegov vođa, oboje pogureni, dronjavi i prozebli. Hristos se rodi, gospodo moja! – viknuh ja radosno. Vaistinu se rodi! – procvokotaše oni drhteći. Smiluj se, sestro, na nas! Ne tražimo ti pare. Od jutros nitko nam ne ponudi kruha, negdje poneku paru ili čašicu rakije, a kruha nitko. Gladni smo mnogo.
Ja kao na nebesima. Uvedoh ih u kuću i postavih za punu trpezu. A ja im služim plačući od radosti. Oni me začuđeno pitaju: zašto plačeš gospođo? Od radosti gospodo moja, od čiste i svete radosti! Ono što sam Boga molila on mi je i dao. Nekoliko dana ja Mu se molim da mi pošalje baš takve goste kao vi i evo, On mi je poslao. Niste vi tek onako došli, nego vas je dragi Gospodin moj poslao. On mi se danas javio kroz vas. Ovo je najradosniji Božić u mom životu. Sad znam da je živ Bog naš. Slava Mu i hvala! Amin – odgovoriše moji dragi gosti. Zadržala sam ih do navečer, napunila im torbe i ispratila.
Takav je bio prošli Jovankin Božić. Daj Bože, da joj ove godine bude još radosniji. Pomoli se i ti kćeri, da ti se Otac nebeski javi na neki načina u Boga je mnogo načina – pa ćeš doživjeti čudo. Ne spremaj se za tugu u taj veliki dan, nego se spremaj za radost. I Svevideći, Svemilostivi, učinit će ti radost.