Jedno od ove djece, devetogodišnja djevojčica Nina, doživjela je kliničku smrt za vrijeme operacije slijepog crijeva. Kirurzi su se odmah bacili na posao da je povrate u život, a ona je sve to gledala s jedne točke izvan vlastitog tijela. Kasnije je ispričala sljedeću priču:
‘Čula sam kako su liječnici rekli da se moje srce zaustavilo, ali sam se u tom trenutku nalazila ispod samog stropa i gledala ih odatle. S tog mjesta sve se lijepo vidjelo. Lebdjela sam ispod samog stropa i kad sam spazila vlastito tijelo nisam ga odmah prepoznala. To se dogodilo malo kasnije. Otišla sam u čekaonicu i tamo vidjela majku kako plače. Zapitala sam je zašto plače, ali me ona nije čula. Liječnici su mislili da sam mrtva.
Malo kasnije prišla mi je neka lijepa gospođa i pomogla mi, jer je znala da sam uplašena. Prošle smo zajedno kroz tunel i popele se na nebo. Tamo ima predivnog cvijeća. Srela sam Boga i Isusa. Oni su mi rekli da se moram vratiti majci, jer je nesretna. Rekli su mi i da moram dovršiti svoj život. I tako sam se vratila i probudila.
Tunel kroz koji sam prošla bio je vrlo dug i vrlo mračan. Ali, kroz njega sam prošla vrlo brzo. Na drugom kraju tunela bila je svjetlost. Kad sam je ugledala, bila sam veoma sretna. Još dugo poslije ovog dooživljaja željela sam se tamo vratim. I danas želim vratiti toj svjetlosti kad jednom umrem … Svjetlost je bila veoma blistava ‘.
Kada osobe koje su doživjele iskustvo bliske smrti kažu da su izgubile strah od smrti, najčešće time hoće reći da se više ne boje nestanka svijesti i gubljenja svoga ‘ja’. To, međutim, ne znači da žele umrijeti u neko dogledno vrijeme. Kažu nešto sasvim drugo: da je ono što su doživjeli učinilo njihov život bogatijim i punijim nego što je bio prije. Zbog toga oni poslije takvog iskustva žele više nego ikad živjeti.