Za pukovnika Buksa iz Buksporta u Majnu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešće u lovu na vještice. Svoj prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Ime joj je bilo Komfort Ejnsvort i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući pritom najgore osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao. Porota nije dugo razmišljala. Citirajući tekst: ‘Zlo ne zaslužuje uopće živjeti’, sudac je optužio Komfort Ejnsvort za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Pred pogubljenja jasnim glasom je povikala: ‘U životu nikada nisam proklela nikoga! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše. Kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Buks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan ‘.
Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. Jednog dana su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se nisu mogli ukloniti. U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac koji je isklesao spomenik isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.
Gunđajući protiv vandalizma, objašnjenje koje nikog nije uvjerilo, nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva. Obeshrabreni nasljednici nisu dalje pokušavali. Poslije tri stoljeća, biljeg je poput žive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Buksa.