Pitao sam ih kad će se i kao okončati rat između Srba i Hrvata, nešto mi rekoše da se tajna krije u broju devet, što je konačan zbroj svih dana rata. Ali, dodadoše, strašnije će biti ono vrijeme poslije rata. Tada neće biti pucanja i ubijanja na fizičkom planu, ali će od silnog naboja mržnje mnogi, i na jednoj i na drugoj strani, umirati od teških bolesti.
Mržnja između ovih dvaju naroda biće toliko velika da će je samo manjina izdržati. Svijet neće vidjeti takve mržnje, a to je upravo ono najstrašnije. Od silne mržnje čak će se mnogi i tjelesno izmijeniti, prosto poružnjeti. Na kraju, u neko doba, nestat će mržnje između ovih naroda sada zaraćenih, kad se dvije vaš crkve sadašnje spoje u jednu crkvu, ali će to tada biti posve nova crkva u svjetlosti. Tada će vaši narodi vaistinu shvatiti da su jedno bratstvo i da ih je vlastito zlo bilo gotovo prepolovilo …
Nakon ovoga, i sami shrvani tugom, dva svjetlosna bića što su jedno, ispratiše me do onog istog slapa duginih boja i, uz blag smiješak, dadoše mi znak da prođem ispod vodopada …
Kad sam se prenuo, osjetio sam studen čitavim tijelom i, gotovo da nisam mogao micati udovima. Nada mnom je šumela krošnja lipe. Kroz granje sam vidio tek poneku treptavo zvijezdu, a na istoku se rumenilo nebo …