Sovjetski Savez. Važnost toga da Staljin ostane izvan rata s Japanom (travnja 1941. godine Tokio i Moskva su potpisali petogodišnju neutralnost koja je i dalje bila na snazi; Hitler je tražio od Japana da napadne SSSR s leđa ali su oni to odbijali i nikada to nisu učinili) je bila jedina stvar o kojoj se na sastancima Vrhovnog savjeta opširno razgovaralo i diskutiralo. Još je lipnja 1945. godine na sastanku Vrhovnog savjeta bilo rečeno da će sovjetski ulazak u rat s njima, ako to toga dođe, ‘odrediti sudbinu carstva’.
Ni jednog trenutka tih nekoliko posljednjih mjeseci nije bilo sporno da je ‘Nippon’ (kako oni zovu svoju zemlju) izgubio rat, niti da je predaja neminovna. Čak ni ‘jastrebovi’ u vladi to nisu sporili. Sporni su bili uvjeti te predaje. Što znači bezuvjetna kapitulacija? Mogu li možda nekako zadržati neke pokorene teritorija? Koreju, Vijetnam, Burmu, Indoneziju? Dijelove Kine? Najbitniji od svega, hoće li car ostati na svojoj poziciji? Hoće li mu se suditi? Hoće li se njima suditi?
Vrhovni savjet je imao dvije potencijalne strategije. Prva je bila diplomatska, i uključivala je mogućnost da nagovore Staljina posredovati između njih i ostalih Saveznika, kako bi izvukli maksimum u pregovorima. Druga je bila vojna, i zapravo je bila ideja da se Amerikancima nanesu teški gubici nakon što otpočnu invaziju najavljenu za 1 studenoga i time ih natjeraju na pregovore. Sve se promijenilo 8. kolovoza, dva dana nakon Hirošime, kada je SSSR objavio rat Japanu, izvršio invaziju na Mandžuriju i Sahalinsk otoka, za nekoliko sati bukvalno počistio trupe koje su se tamo nalazile i počeo se priprema za invaziju na Hokkaido, najsjevernije japansko otok i drugo po veličini.
Ovaj događaj je bio izravni uzrok iznenadnog sastanka Vrhovnog savjeta ranog jutra 9. kolovoza. Staljin više nije mogao biti posrednik, dakle, prvi plan je otpao. Ali, ni drugi plan više nije bio provediv, pošto su najbolje trupe čekale Amerikance na jugu a one na sjeveru nisu mogle nositi s prekaljenim Rusima; uostalom, svima je bilo jasno da oni neće moći da se tuku sa dvije supersile na dva različita fronta. Također, nije više moglo ni da se računa da će se neprijatelj povući zbog gubitaka jer je Staljin dokazao da ga je briga za gubitke. Dakle, sat je počeo otkucavati, i odluka više nije mogla da se odgađa. Ako Sovjeti izvrše invaziju i pokore Japan, što će se dogoditi s njihovim tisućama godina starim institucijama, što će se dogoditi s kraljem, sa dinastijom koja postoji 2.600 godina, s njihovom tradicijom, kulturom, religijom? Ukratko, što će se dogoditi s onim što Japan jest i bez čega nema ako njegova otoka okupiraju komunistički, anti-religijski, anti-tradicijski, anti-povijesni Rusi? Zbog toga, Vrhovni savjet odlučuje da se odmah preda Amerikancima, bezuvjetno.
Možda ćemo jednoga dana saznati je li to bezuvjetno na papiru podrazumijevalo i usmeni dogovor da cara neće dirati; za sada, možemo samo pretpostaviti da je tako, jer su Hirohita ostavili na prijestolju iako je on odigrao jednu od ključnih uloga u ekspanzionističkoj ratnoj politici svoje zemlje. Zbog čega desetljećima slušamo da su bombe bile presudne u japanskoj kapitulaciji? Odgovor je jednostavan: to je odgovaralo Americi, koja je zahvaljujući širenju takve slike porasla u očima cijelog svijeta, a odgovaralo je i Japanu jer je od agresora odjednom postao žrtva. Amerikanci su širili svoju percepciju događaja, a japanski dužnosnici su išli na njihovu vodenicu. Dijelom zato što su htjeli da im se umile iz navedenih razloga, a dijelom zato što su morali kako ne bi i sami završili na optuženičkoj klupi zbog ratnih zločina. Bila je to ‘win – win’ situacija. Jedino je istina bila na gubitku. Istina, i Staljin. Što je gotovo ironično, pošto je Staljin rijetko kada bio na strani istine.