Pilot Suad Hamzić svjedoči o njegova tri susreta s neidentificiranim letjelicama koja su se dogodila početkom sedamdestih godina prošlog stoljeća na nebu iznad Bihaća.
Pilot Suad Hamzić u svojim letački memoarima piše io njegovim susretima sa NLO.
“I kod nas je ta tema uvijek bila nekako na marginama interesovanja javnosti ali i nadležnih državnih institucija. Ipak, povremeno se o njoj govorilo i pisalo a nadležni organi Vojske, konkretno Ratnog zrakoplovstva nisu mogli ignorirati činjenicu da “nešto” postoji pa su pred kraj 80-ih iz Batajnice prebazirani MiG-ovi u Titograd jer se Jastrebovi i Supergaleb G-4 nisu mogli nositi s tim neidentificiranim letjelicama koje su se tada učestalo pojavljivale nad južnim Jadranom. O tome postoje i izjave pilota poput pukovnika Milana Mačeka i general-potpukovnika Blagoja Grahovca u čiji kredibilitet ne treba sumnjati. Da li NLO postoje ili ne bilo je i ostalo spekulativno i pitanje osobnih uvjerenja, shvaćanja ili iskustava. Ja osobno sam uvjeren da oni nisu nikakva optička pojava, fikcija, halucinacija i slično. A evo i odakle moje takvo uvjerenje “, piše Hamzić, a prenosi Tangosix.rs.
Prvi susret Hamzić, kako navodi, imao je u proljeće 1972.
“Po lijepom vremenu, nekako u ranim popodnevnim satima, u prednjoj kabini zrakoplova NL-12 (MIG-21, dvosjed) poleteh na rutinsko izviđanje vremena. U zadnjoj kabini sjedio je zamjenik moje 352. izviđačke eskadrile, iskusni pilot, kapetan I klase Dušan Stipić. Odmah poslije polijetanja u pravcu 32 s piste br. 1 aerodroma Bihać, po prelasku s kanala aerodromske kontrole letenja (AKL) na kanal Oblasne kontrole letenja (ObKL) kotrolor ObKL Janda, kojeg sam več dobro poznavao po glasu i profesionalnom odnosu prema svome poslu, nas upita da li imamo goriva i nekoliko minuta da nešto provjerimo. Odgovorih potvrdno jer je vrijeme za letenje očito bilo povoljno za planirane zadatke po planu letenja eskadrile čija prva smjena, tzv. izlaz, će poletjeti za oko pola sata.
Janda nam zadade tečaj prema sjeverozapadu i visinu od 10.000 metara. Imali smo skoro pun spremnik goriva pa ponovo uključih forsaž i prevedoh avion u strmo penjanje. Na oko 6.000 metara i ono malo oblačnosti ostade ispod nas i kada smo postizali zadanu visinu negdje iznad Plaškog, naprijed, malo udesno od pravca našeg ljeta, na velikoj visini ugledah vrlo blještavo osvijetljen predmet poput velike zvijezde srebrenastog sjaja. Interfonom to saopštih Stipiću. On mi potvrdi da i on vidi isti svijetli objekt. Javih to kontroloru ObKL pitajući ga za visinu na kojoj se nalazi taj objekt:

– Nemam podatak o visini. Možete li produžiti penjanje? –
Njegovo pitanje je bilo umjesno, profesionalno, jer Janda je znao da smo poletjeli po zadatku izviđanja vremena, dakle bez plana letjeti preko 11.000 metara ili brže od Mah 1,6 kada je neophodna, čak životno važna, operema za visinsko letenje, visinsko kompenzaciono odijelo VKK i skafanderska kaciga GŠ-3 ili GŠ-6M.
Bili smo toga svjesni, vrlo svjesni, i Stipe i ja:
– Hoćemo li Stipe? – upitah kroz interfon.
– Idemo Hamzo. – čuh Stipičev odgovor.
– Produžavamo ka objektu, jasno ga vidimo, približavamo se. Ovo kao da lebdi. – javih preko radio stanice.
I zaista, blještavi objekt kao da je lebdio, stajao u mjestu ali još visoko, mnogo visočije od nas. Zrakoplov je, na punom forsažu, u blagom kutu penjanja već bio prešao u nadzvučni let brzinom oko 1,1 Mah i popeo na preko 11.000 metara negdje iznad Ogulina.
Skrenuh udesno za oko 20-ak stupnjeva i usmerih nos aviona pravo ka objektu koji mi je sada bio u vrhu i na sredini prednjeg vjetrobranskog stakla kabine. Djelovao je mnogo veći, blještaviji i kao da sam nazirao njegov obli oblik ali mu udaljenost i visinu nisam mogao ni približno odrediti jer nisam imao nikakvog orjentira, repera, koji bi mi pomogao u određivanju dimenzija na vedrom tamnoplavom nebu. NL-12 nije bio opremljen radarom koji bi mi pomogao razriješiti dilemu a i Janda se ušutio očito zato što nam ni njegova oprema više nije mogla pomoći.
Prolazimo visinu od 13.000 metara, mahmetar pokazuje 1,4.
Približavamo se objektu koji je još znatno iznad nas, na 17, 19, možda 22 ili 24.000 metara !? Ali sve smo mu bliže, sve je veći. Pokušavam utvrditi je li okruglogog ili diskolikog oblika. U momentu taj objekt krenu u suprotnom pravcu, ka zapadu, smanjivao se, intenzitet blještavila se smanji, ugasi iu sekundi mi nestade iz vidokruga!
Ono što me impresioniralo je što je krećući se brzinom od 4, 5 ili 6000 km / č – tu brzinu postigao trenutno! Iz mjesta kako bi to rekli u žargonu. Ne, on nije ubrzavao. Taj objekt je krenuo i nestao tom brzinom! Stipe koji je iz zadnje kabine virio između zaglavnika mog katapultnog sjedala i okvira kabine je to isto vidio iu kasnijem razgovoru, dok smo sređivali dojmove, to mi potvrdio.
– Ovaj nestade, u trenutku, ka zapadu. – javih kontroloru ObKL.
– I meni je nestao s ekrana. Vaša pozicija je oko 20 km Istično od Delnica. –
Prenesoh pogled u kabinu. Brzina se približavala podeoku 1,6 Mah, visinomjer pokazivao nešto iznad 14.000 metara. Isključih forsaž i povukoh ručicu gasa još unatrag, ispustih zračne kočnice prevodeći avion u poniranje da se što prije, onako “goli”, bez adekvatne opreme za letenje u tim uvjetima, vratimo u zonu sigurnog leta koju smo bili napustili jednoglasnom odlukom da produžimo neplanirano presretanje nepoznatog objekta.
Sletesmo. Malo smo još popričali Stipe i ja o tome jer smo, što smo imali pričati, ispričali još u zraku, preko interkoma, a nismo ni kolege zamarali pričom o tome što smo vidjeli i doživjeli. A nitko nas službeno o tome ništa nije pitao, ni tada, ni kasnije. Nismo čak porazgovarali ni sa kontrolorom ObKL kapetanom Janda pošto to nije ni bilo predviđeno ili propisano jer svatko je od nas samo radio svoj posao.

Drugi susrete desio se nekoliko mjeseci kasnije. Bio je lijep ljetni dan bez i jednog jedinog oblačića na nebu, izvanredna vidljivost.
Napravio sam jedan let u prvom izlazu i čekao da napravim još jedan u trećem. Kao i svi koji nemaju što raditi na stajanci br.1 aerodroma Bihać, s koje smo taj dan letjeli, sjedio sam na sklepanim drvenim klupama tzv. kvadrata koji je od konfora, pored tih nekoliko drvenih klupa imao i jednu česmu koja je strčala iz zemlje na nekad dužem, nakada kraćem komadu vodovodne cijevi.
Elem, dangubio sam u kvadratu zajedno s još nekoliko kolega pilota, desetak tehničara raznih specijalnosti i još toliko vojnika naše 352. izviđačke eskadrile. Ležim na jednoj od tih uskih klupa. Gledam u vedro svetloplavao podnevno nebo iznad aerodroma. Ugledah srebrenasti balon promjera nešto večeg od jednog metra koji svaki dan točno u podne meteorolozi sa našeg aerodroma negdje sa pozicije južno od sredine piste broj 1 puštaju, prate instrumentima i mjere pravce vjetra i karakteristike zračnih strujanja. Bio je na visini oko 600, možda 700 metara. Pogledah na sat. Još 15-ak minuta pa podne. Meteorolozi malo poranili, nestrpljivi valjda ili nekome netočan sat. Ustadoh s klupe. Gledam. Našto mi čudno. Meteorološki sondažni balon se ne smanjuje povečavajući visinu kao obično?
– Evo ga NLO. –
Izgovorih ne znajući što drugo da kažem a da i drugima skrenem pažnju na taj balon koji mi se nekako neuobičajeno ponaša. Koji stoji u mjestu, ne penje se, ne smanjuje se do iščezavanja iz vidokruga kada se popne na preko 3-4000 metara ili uroni u neki oblak.
Skoro svi pogledaju u nebo. Poče zezanje i komentari poput: NLO, vanzemaljci, mali zeleni ali i najčešća konstatacija da je u pitanju meteorološki balon. Većina se nakon kratkotrajnog gledanja vrati svojim temama razgovora, novinama, šahu, dremkanju ili blejanje a nas nekoliko nastavismo gledati u taj svijetli srebrnasti predmet okruglog oblika koji je i dalje lebdio iznad sredine piste broj 1.
Odjednom, vidjeh potpuno isto što sam vidio iznad rejona Delnica nekoliko mjeseci ranije iz kabine MIG-a!
Nepoznati objekt ubrzavši trenutno, bešumno, opet u smjeru zapada, Plitvičkih jezera, u sekundi nestade iz vidokruga! Nas nekoliko koji smo tog momenta gledali u taj objekt se samo zgledasmo. Nismo čak ni komentirali. Nismo imali šta io čemu komentirati.
Oni koji taj “start” nisu vidjeli konstatovaše da ih zajebavamo, da se balon, normalno popeo visoko i iščezao iz vidokruga. Ali nekoliko minuta kasnije s onog položaja aerodromske meteo stanice južno od centra piste poče se uzdizati sondažni meteo balon. Točno u podne!
Treći, noćni, susret s NLO bio je krajem 1973. ili početkom 1974. godine. Letio sam moj drugi trenažni noćni let po ruti na visini oko 5000 metara – da ne kažem peglao zrak.
I bila bi to jedna od onih noći kada kasno dođeš kući i sutradan ti nije ni do čega jer si se probudio u podne ili samo jedan od rutinskih letova da sa ObKL nije rukovodio letenjem Janda isti onaj kapetan I klase koji me nekoliko godina ranije već navodio na NLO. A tog kontrolora kojeg nikada prije ni kasnije nisam osobno sreo i upoznao sam veoma cijenio, s razlogom, godinama ga slušajući na kanalu ObKL, surađujući s njime.
– Vidra 12 imate li goriva za nekoliko minuta više? – upita me Janda dok sam se na visini oko 5.000 metara iz smjera istoka približavao Karlovcu.
Pogledah stanje goriva iako sam znao da ga za toliko imam viška ili taj utrošak mogu kompenzirati slijetanjem iz prave, bez ulaska u krug s slijetanje. Potvrdih to kontroloru. Upravo ugledah svjetla Karlovca djelomično pokrivenog oblacima na desetak kilometara ispred sebe.
– U redu 12, snizite u tom tečaju na 2.500 metara. –
Potvrdih da sam razumio poruku i malo smanjivši snagu motora počeh snižavanje na naređenu visinu. Nad sjevernom periferijom Karlovca Postiga zadanu visinu kada mi Janda naredi zaokret ka jugu u tečaj oko 200 prema Dugoj Resi. Upravo po preletu tog mjesta leteći između oblaka koje sam više osjećao nego vidio, ugledah ispred sebe na daljini od nekoliko kilometara, na mojoj visini, niz svjetala kojima sam se brzo približavao. Ispustih zračne kočnice ne mijenjajući snagu motora.
– Vidim svjetla. Kao kod putničkog aviona. – javih.
– Nema tu ni jednog civila. – čuh odgovor kontrolora koji je sigurno znao što radi, što se događa u zračnom prostoru jer tada je Oblasna kontrola letenja u Zagrebu, među prvima na jugu Europe već imala zadejstvovan najmoderniji švedski radarski sustav AS-70 (vojna), tj. “Julija” (civilna oznaka), u sprezi, koja je osiguravala potpun nadzor nad zračnim prostorom i koordinaciju rada vojnih i civilnih struktura kontrole letenja.
Ne skidajući pogled sa svjetlećeg objekta pokušavao sam utvrditi o čemu se radi. Približavajući se objektu ostavih ga namjerno malo s lijeve strane moje putanje leta da bih ga što bolje promotrio. Bio sam sve uvjereniji da taj objekt nema nikakvu brzinu jer ne mijenja svoj položaj, ne udaljava se, ne približava se velikom brzinom, ne mijenja se rakurs, izuzev što mu se ja približavam. Na trenutak pogledah u kabinu. Vidjeh letjeti s nešto malo iznad 500 km / č pa uvukoh zračne kočnice ne mijenjajući snagu motora. Približavam se svjetlima koja sada vidim jasno. U liniji su, imam dojam u malo povijenoj liniji, ali jarka, prejaka za civilni zrakoplov čak i da su svi putnici držali podignute roleti na prozorima.
Imam dojam da svjetla lagano, sporo, mijenjaju nijansu, boju između svjetlo zelene, žute i blago ljubičaste. Osu aviona vodim desno od svjetala objekta čiju dimenziju i udaljenost ni prbližno ne mogu odrediti. Tek kada mi je glava bila okrenuta pod 90 stupnjeva ulijevo znao sam da prolazim pored tih svjetala ali pojma nisam imao kako daleko od njega 100, 200 ili 300 metra. Nisam imao predstavu kojih dimenzija je taj objekt, koliko duga je ta linija čudnih svjetala.
– Što je ovo ?. – pitam zbunjeno, tek da nešto kažem, da se javim.
– Ne znam ni ja, vaš tečaj za Rakovicu je … produžite na toj visini. –
Krećem u lijevi nagib, u zaokret, zavrćem glavu unatrag da još osmatraju taj objekt ali ulećem u oblak. Pogled prenosim u kabinu, na instrumente, postavljam zadani kurs i visinu, podešavam snagu motora da ponovo uspostavim brzinu od 800 km / sat. Radio kompas prebacujem na 5. kanal “RA” – Rakovica koji će me dovesti na tzv. ulazna vrata mog aerodroma na koji slijećem nekoliko minuta kasnije.
Niti sam kome pričao a niti me tko pitao što sam vidio i doživio u tom letu. Nisam ni telefonom pozvao Janda, da ga ne ometam, jer on je još radio svoj posao a ja sam, bar za to večer, svoj završio.

To i nije bio susret već naprosto promatranje čudnog, jakog svjetla koje je nekoliko minuta stajalo negdje iznad Petrinje ili Siska oko ponoći u proljeće 1975. godine. Nas 4 ili 5 pilota promatralo je to čudno svjetlo s različitih pozicija i visina s udaljenosti od 50 do 150 kilometara pokušavajuči da mu odredimo poziciju i visinu.
Tu noć letjeli smo po zadatcima RTI (Radio tehničkog izviđanja) svako po svome zadatku praktično nad teritorijem 2/3 Jugoslavije.
Vraćao sam se na visini oko 7-8000 metara iz rejona južnog Jadrana i približavajući se Bosanskom Petrovcu kada na sjeveru daleko, vrlo daleko, na visini većoj od moje osmotrih jarko svjetlo koje je, imao sam dojam stajalo.
Netko od kolega javi da vidi neobično, jako svjetlo. Javi se drugi, pa treći kolega. Javih se i ja saopštivši svoj dojam o poziciji i visini tog objekta, izvora te svjetlosti. Bilo je to pravo “goniometrisanje” ali vizualno, “odokativnom metodom”. Dakle slobodnom procjenom.
Saglasismo se da je to svjetlo onih čudnih boja promjenjivog tona i nijanse (pri čijem opisu se osjećam kao onaj Đura iz sarajevskin Nadrealista) ali i da je visoko preko 15.000 metara, da se ne pomiče.
Saglasismo se i da mu je pozicija negdje između Siska i Petrinje a jedan kolega je navijao za malo sjeverno poziciju, bliže Ivanić-Grad. I baš kada smo se usuglasili, nakon nekoliko minuta svjetlo nestade. Tu noć ja na Oblasnoj kontroli u smjeni radio neki kontrolor kojeg ni naša konverzacija, koja se u cjelini odvijala na njegovom, petom kanalu nije zainteresirala i zaintrigirala da i on pažljivije pogleda u svoje ekrane. Ili bar da javi da on ne vidi ništa.
Nakon slijetanja malo smo prodiskutovali o utiscima ali su i oni ostali samo naši, potpuno osobni.
Ovo i nema veze s mojom letačkom karijerom ili susretima s NLO ali ima s činjenicom da se odnos prema neuobičajenim pojavama na (ex) našem nebu ni do danas nije promijenio.
Leti u mojoj kućici kod Kotora kada sam u njoj sam ili kada se familija ili društvo raziđe imam običaj da se zavalim u stolicu i meditiram najčešće gledajući u vedro zvjezdano nebo. Ne bojte se, nisam baš romantičan tip da vam pričam o stotinama zvijezda padalica koje sam vidio ili željama koje sam poželio tada, jer mi to i ne padne na um. Neću vam pričati ni o putanjama satelita koji od pola sata po zalasku sunca pa naredna dva sata možeš gledati kako naprosto špartaju nebeskim prostranstvom iznad nas.

Šutnja o svjetlosti izad Bokokotorskog zaljeva
Ono što vam želim ispričati ja da sam u dva navrata prvi put u ljeto 2008. pa ponovo 2011. video neuobičajenu pojavu na nebu prelijepog Bokakotorskog zaljeva. U oba slučaja iznenadno se palilo svjetlo izuzetno blještavo, snažnog intenziteta, nekako hladno rekao bih, nestvarno snažno i hladno. Trajalo je oko 2 sekunde i opet se gasilo. U tom trenutku obasjalo bi intenzivnom hladnom svjetlošću moj cijeli vidokrug a stijene iznad Dobrote kao da su se približavale meni bliže, jasnije, svjetlije nego usred sunčanog dana. I one su tada djelovale nekako svjetlije i hladnije. Sutradan i narednih dana bih osluškivao hoće li itko od susjeda, turista ili sredstava informiranja spomenuti tu pojavu. Nikada je nitko nije spomenuo. Kao da se to i nije dogodilo.