Na pitanje da li poslije tjelesne smrti postoji nastavak života, danas se već nude mnogi odgovori. Postoje ispitivanja, pa čak i nekih liječnika, koji se bave doživljajima bolesnika tijekom takozvane kliničke smrti.
Mnogi se boje smrti zato što je to za njih definitivan i bespovratan kraj. Ali, oni koji znaju (ne oni koji samo vjeruju) imaju sa smrću drugo iskustvo. Oni znaju da je smrt samo jedan prethodni stadij, predah između pojedinih otjelotvorenja, odnosno put ka jednom višem obliku.
Svaka religija ima svoj vlastiti način kojim čovjeka priprema za smrt. Oni koji nisu vjernici, a ukoliko njihov nazor proistječe iz znanstvenih saznanja, mogu tražiti podršku u rezultatima ispitivanja koja se odnose na život i smrt. Smjernice ovih ispitivanja odredili su tanatolozi poput doktor Raymond Moody (slika lijevo) ili Elizabeta Kibler-Ros. Neki drugi mogu mnogo toga naučiti iz gore spomenute ‘Tibetanske knjige mrtvih’, ako se bliže upoznaju sa sferom u kojoj se susreću sa svim prikazama i unutarnjim bićima tijekom prvih trenutaka poslije smrti – sa astralnim svijetom.
Poruka ‘Tibetanske knjige mrtvih’ opštečovečanska je i ona može pružiti utjehu i vjerniku i ateisti, a to je – da postoji posmrtni prostor. Ali, šta ovakav stav može pružiti jednom kršćaninu, evropejci koji život i smrt shvaća realistički ili čak materijalistički? Možda će mu pružiti mogućnost da razmišlja o tome da ono što on negira ipak postoji neovisno od njega.
U tom pogledu od izuzetnog su značaja izučavanja dr Raymonda Mudija koji je godinama ispitivao slučajeve kliničke smrti i doživljaje ljudi koji su bili u tom stanju.Između ostalog, ustanovio je da su pacijenti svoje doživljaje opisivali slično onome što je navedeno u ‘Tibetanskoj knjizi mrtvih’ . Danas se češće nego ikada ranije događa da ljudi budu vraćeni s praga onog svijeta. Zahvaljujući napretku medicine, u život bivaju vraćeni bolesnici koje bi liječnici donedavna smatrali definitivno umrlima. Mnogi od njih sjećaju se brojnih pojedinosti, a neki ono što im se dogodilo shvaćaju kao milostivo dopuštanje da bace pogled iza zavjese koja nas dijeli od zagrobnog života.
Na temelju iskaza koje je dr Moody sakupio, ispada da su se pred mnogima koji su doživjeli kliničku smrt, i pošto su prošli ‘tunelom’, pojavili rođaci, prijatelji, a vrlo često i svjetlosna bića koja su se s njima sporazumijevali bez riječi. Zatim im se u trenu prikaže cijeli njihov život, dobra i loša djela, propuštene prilike, zasluge i ogrešenja. Mnoga od ovih događanja veoma su slična onima koje se navode u starim tibetanskim ili egipatskim spisima.