Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene trgovine promatrao prolaznike. Neka se djevojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oči radosno zasjaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.

– To je za moju sestru. Možete li mi je zapakirati kao poklon?
Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita:
– Koliko novca imaš?
Ona se podiže na prste, stavi na stol limenu kutijicu, otvori je i isprazni. Bilo je ondje nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.
– Hoće li biti dovoljno? – upita ponosno -Željela bih starijoj sestri kupiti poklon. Otkada nemamo mamu, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Uvjerena sam da će je poklon veoma obradovati. Njezine su oči iste boje kao taj dragi kamen.
Trgovac je otišao u malu prostoriju iu zlatnocrven papir zapakirao kutijicu.
– Uzmi i pažljivo ponesi – reče djevojčici.
Ona uze paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine. Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Stavi na sto kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakirao i upita:
– Ova ogrlica je kupljena u Vašoj trgovini?
– Da, gospođice.
– Koliko je koštala?
– U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, tiču ​​se samo mene i mojih kupaca.
– Moja sestra je imala nesto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!
Trgovac zatvori kutiju, složi omot, vrati je djevojci i reče.
– Vaša sestra je platila najvišu cijenu: dala je sve što je imala.