Jednoga dana vidješe djeca nekog starca kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu, prepunom blistavih zvijezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zagrabio iz košare i zavitlao kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih zvjezdica zalepršalo oko njega kao jato varnica.
– Što to radite? – upitaše djeca goreći od radoznalosti.
– Sejem sreću! – odgovori čovjek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklio prekrasne dragulji iz kojih su se, u dječjim očima, razlivala tople dugine boje.
Osvojeni tom ljepotom mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud. I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
– Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac. Tako je nikada nećete uloviti.
– Zašto? – upitaše začuđeno klinci.
Nasmešivši se, starac im odgovori:
– Tek kad naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bit ćete pozvani na žetvu sreće. Onaj tko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću.