Mnogi su se do sada susreli s literaturom na temu pozitivnog razmišljanja, kreiranja stvarnosti, moći podsvijesti .. I vjerujem, mnogi su se poigrali s tim.

Neki od nas su se osvrnuli na prošlost i na sve one težnje koje smo ostvarili, kao i na one koje nismo. I mnogima se javilo pitanje:

Što utječe na ostvarivanje odluka, ciljeva, težnji koje imamo? Što pravi razliku? Zašto se neka težnja ostvarila, iako smo potpuno zaboravili na nju, a neka druga, u koju smo dosta napora uložili, nije?

Imam dva primjera iz svog života, prije nego što sam ozbiljnije počela proučavati cijelu tu priču, koja mogu rasvijetliti dio tog pitanja. Prvi je moja zaluđenost Londonom, kada sam bila dijete. Sada i ne mogu se sjetiti zašto je baš London bio bitan, ali se sjećam da sam stalno maštala o tome da ću otići.

Jednom prilikom sam na času geografije, na zemljopisnom atlasu nacrtala sebe tamo. Taj crtež je ostao godinama, smiješna slika, dan danas je imam u glavi, ja usred Londona, nacrtana matematički, s linijom umjesto tijela. Elem, vrijeme kada sam ja odrastala bilo je teško – ratovi, inflacija. Nije bilo govora o mogućnosti da odem bilo gdje. Nigdje nisam ni putovala.

Na kraju, potpuno neočekivani sticaj okolnosti, u momentu kada mi London nije bio ni na kraj pameti, i kada sam odavno zaboravila na sve maštarije u tom pravcu, dobijem od firme priliku da odem tri tjedna u London na usavršavanje jezika, svi troškovi plaćeni … znači, potpuno, potpuno nevjerojatno, sticaj okolnosti i kockice koje su se složile na pravi način.

Drugi primjer je prije 12 godina, kada su me pozvali dok sam bila na porodiljnom dopustu, na razgovor zbog potencijalnog unapređenja na poslu gdje sam radila. Bilo je komično, jer ja sam sve vrijeme razmišljala da li mi mlijeko curi i da li će se to vidjeti na košulji koju sam obukla, dok sam glumila da ozbiljno slušati velike planove koje su imali za novu organizaciju i mene.

Pitali su me ono klasično pitanje: “Gdje vidite sebe za 5 godina?”. Sjećam se, kao da je jučer bilo, slike koja se u tom momentu pojavila: Prelijep sunčan dan, sjedim na travi, u velikom dvorištu kuće, okružena zelenilom, na ćebetu, s knjigom u ruci, a oko mene hrpa sitne djece. Nasmijala sam se tada, jer je slika bila potpuno živa, potpuno sam je doživjela, osjetila, ali, naravno, nisam rekla ono što sam pomislila. Dala sam očekivani odgovor, zajedno sa informacijom kada mogu prekinuti porodiljni dopust.

Ono što je bitno za ovu priču je da sam pet godina kasnije zaista ostvarila tu sliku. Izašla sam u dvorište kuće (koja pet godina ranije nije bila ni u naznakama, niti je postojala mogućnost da je imam!) Sela na travu, a djeca su bila okolo, igrajući se veselo. Sunce, zelenilo, djeca … osjećaj ispunjenosti. I onda, samo, klik, sjećanje na tu istu sliku koju sam vidjela kada su me pitali gdje vidim sebe. I čudan, čudan osjećaj!

Prvi put sam za Sankalp, za taj pojam, čula na yogi, od svog instruktora. Tada sam već proučavala literaturu iz oblasti pozitivnog razmišljanja i imala neko znanje o svemu tome. Životna dešavanja su mi na primjeru pokazala pogubnost negativnih emocija, začaranog kruga samosažaljenja, povrijeđenosti, straha, anksioznosti, krivnje.

U tim okolnostima postaje jasno da zakon privlačenja, zakon vibracije radi i da stvarnost koju živimo kreiramo unutarnjim stanjem. Jasno sam osjećala značaj zakona privlačenja, cijelu tu ideju, ali me je materijalni aspekt te priče zbunjivao, te silne želje koje se vizualizuju, to bespotrebno rasipanje energije da bi privukao jeftinije cipele ili putovanje, novac.

Djelovalo je potpuno besmisleno – usmjeriti emociju, misao, dojmove, da bi privuklo nešto toliko beznačajno, suštinski nebitno. Koja je cijena toga? To pitanje mi je stalno bilo u glavi, i zato se nikad nisam istinski poigrala s privlačenjem. Koncentrirala sam se na pročišćenje od negativnog i prepuštanje onome što je dobro za mene.

Kada je instruktor yoge pričao o Sankalp, stvari su donekle postale jasnije. Sankalpa je odluka, ali za razliku od drugih odluka, koje donosimo na intelektualnoj razini, ona je podržana i emotivnim dijelom (energijom) i djelovanjem. Za Sankalp je potrebna jasnoća i sjedinjenost uma, tijela i duha. Dio koji inače često nedostaje u našim svakodnevnim odlukama je emocija, svijest o emociji i osjećaj onoga čemu težimo.

Intelektualno mi svi, primjerice, donosimo odluke da ćemo ustajati ranije, vježbati, da ćemo smanjiti količinu hrane, izbaciti štetne namirnice iz upotrebe, da ćemo završiti poslove koje odlažemo, učiti, raditi … ali to ostaje na razini intelekta. U nama nema svijest o necelovitost, ne primijetimo emocije koje su često suprotne odluci koju donesemo.

Pa prespavamo sat koji smo navili, a privučemo okolnosti koje nam daju dobre izgovore, poput, baš je sada neko slavlje na kome mora se jede ili je član obitelji bolestan. pa treba naše vrijeme i brigu .. Sve dok nema shvaćanje ili bar nagovještaj znanja, ideja o zakonima koji djeluju, o podsvjesnim težnjama, o razjedinjenosti, neće postojati ni težnja da uložimo napor u pravcu osvješćivanja svega što sabotira odluku koju donesemo.

Pravi rad na sebi postavlja kao preduvjet jasnoću. Rad s ciljevima i motivima su bitan dio i osnova rada. Prosto cilj mora biti definiran, jasan. I mora postati dio svake misli, emocije, djelovanja. Način postavljanja cilja je ozbiljna tema i zahtijeva mnogo više prostora nego što sada želim uzmem. Ali ono što hoću da naglasim je da je sve to Sankalpa, rad s odlukama, rad s namjerom.

Sankalpa je odluka koju razumijemo i osjetimo. Treba biti jasna, s fokusom na ono čemu težimo, i treba biti doživljena. Kada mentalno izgovaramo odluku, Sankalp, osjećamo da je to čemu težimo već postignuto. Zapravo time dopuštamo da je to za nas moguće, stvarno, ostvarivo.

Sankalpa je sjeme koje postavljamo na mjesto gdje ima uvjeta da se primi i raste, a to su oni momenti kada postoji dublji kontakt sa sobom, kada postoji sjedinjenost emotivnog i intelektualnog dijela. Periodi svjesnog opuštanja, yoga nidra i drugi momenti u kojima smo prisutni i usmjereni su pravi momenti za mentalno izgovaranje Sankalp.

Sankalp treba pažljivo odaberemo i formuliramo. Preporuke su biti jednostavna, jasna, precizna. I da se tiče nas samih, naših ciljeva i težnji. Trebamo biti iskreni prema sebi kada formuliramo težnju, jer često sebi namećemo ciljeve koje bismo voljeli da imamo, one koji bi potvrdili našu nesebičnost, duhovnost ili intelekt.

Cilj, odluka, težnja, trebaju biti naši. Treba biti takvi da možemo osjetiti sebe kroz tu težnju, i biti značajna, da sebe istinski želimo takvim. Možemo početi s manjim odlukama, sa konkretnijim ciljevima, da bismo lakše primjećivali sve ono što sputava našu odlučnost i djelovanje, i da bismo mogli promatrati kako se stvarnost prilagođava našem unutarnjem stanju, jasnoći, usmjerenosti, odlučnosti.

Formulacija treba biti pozitivna, da definiramo ono što želimo postići, a ne ono čega želimo da se oslobodimo. Umjesto odluke da se oslobodimo stresa, strahova, anksioznosti i nemira, odluka treba biti usmjerena ka unutarnjem miru, stabilnosti, ravnoteži, povjerenju, predaji. Umjesto odluke da ne budemo bolesni, slabi, ovisni od drugih, odluka treba biti zdravlje, snaga.

I, najvažniji primjer, umjesto odluke da pomažemo drugima, umjesto rješavanja problema drugih, odluka treba biti usmjerena na kvalitete, koje su potrebni da bismo imali kapacitet da pomognemo, na – snagu, stabilnost, vlastiti razvoj.

Sankalpa je sjeme koje treba posadimo i njegujemo. Njegujemo je svakodnevnim prisjećanjem, jačanjem težnje (u momentima kada radimo yoga nidra, kada smo opušteni, usebljeni, sjedinjeniji) i djelovanjem u pravcu odluke.

Međutim, i kod odluke koju donosimo (a koja tada postaje namjera), poštujemo principe yoge – bez nasilja, bez ambicije. Sa sviješću o trenutnim granicama i sa strpljenjem koje sadrži predaju i dopuštanje. Ako postoji osjećaj sebe, onda nema ambicija, nema nestrpljenje da se nešto postigne. Već samo beskrajno povjerenje da nas svaki sljedeći korak (svjestan korak!) Vodi bliže cilju.

~ Zažmuri. Dopusti. Osjeti. Dotakni.