Jedna od osnovnih stvari na kojoj radimo i koja predstavlja suštinu učenja je ideja da energija prati svijest i svijest prati energiju.

Svijest je Shiva, prostor, neispoljen, muški princip, sjeme, prodiranje. Energija je Shakti, vrijeme, ispoljenje, ženski princip, zemlja, obuhvaćanje. Gdje je Shiva, tu je Shakti. Gdje je Shakti, tu je Shiva.

Što znači to? Energija (emocija) prati svijest (misao) ako postoji pažnja, promatrač. U našim životima, daleko je prisutnije ono drugo – gdje svijest prati emociju, gdje biva potpuno ovisna i upravljena onim što se u nama pokrene.

Kako to izgleda na primjeru? Tok misli i emocija – ustajemo ujutro, pojavljuje se sjećanje na sve ono što treba biti završeno. Javlja se nemir, anksioznost, potreba za utjehom, sigurnošću, potreba da se ušuškamo u deku, nastavimo spavati. Te emocije prate misli, javlja se sukob, jedan dio nas daje argumente za ustajanje, drugi argumente da je dopušteno još malo odspavati.

Tu se ubacuju i drugi dijelovi, koji se pozivaju na ranija iskustva, koji nas kritiziraju, motiviraju .. Potom se javljaju emocije krivnje, straha, pa potom i nipodaštavanje, potreba da se pravdamo, branimo. Prošlo je tek 10 minuta od buđenja, a mi smo u svojoj glavi proživjeli čitav pakao onoga što je bilo i što bi moglo biti.

Gdje je pažnja? Gdje je energija? Da je pažnja (svijest) prethodila, da je bila ispred, mi bismo proveli 10 minuta u osjećaju sebe, unutarnjeg prostora, sjedinjenosti sa sobom i uživali u energiji koja je dobivena spavanjem. Ovako je pažnja otišla za emocijama i rasula se na milijun stvari koje predstavljaju otpore, strahove, ograničenja.

Time je sve to osnaženo, a mi sami oslabljeni, potrošeni. Tko je kriv za to? Tko nas je potrošio? Da li obveze koje imamo na poslu ili životni problemi odvukli našu energiju? Da li smo učinili nešto tim nekontroliranim tijekom misli (od kojih je primjerom prikazano samo prvih nekoliko minuta)?

Ili je energija zapravo otišla, jer nemamo kontrolu nad onim što biva u nama pokrenuto, nad pažnjom? Gdje je koncentracija? Gdje je mogućnost da zadržimo pažnju, da ne dopustimo da tok misli ode u pravcu koji pokreće negativne emocije, koji nas troši?

Zbog čega se tako lako vežemo za misli koje se pojave, za emocije? Odgovor je lak, ali ga je užasno teško vidjeti. Mi smo prosto poistovjećeni s onim što se pokrene u nama. Sa tim emocijama i mislima. Doživljavamo ih kao naše emocije i razmišljanja, kao dio nas samih.

Ako osjetimo strah, osjetili smo ugroženost sebe, ako osjetimo tugu, osjetili smo povrijeđenost sebe, ako osjetimo bol, ona nas i povređuje i ugrožava istovremeno. Misao mora biti naša, kakva god da je, zar ne?

Toliko smo vezani za našu sposobnost da mislimo (ponekad čak više nego što se vezujemo za emotivnost, za sposobnost da osjećamo), da smo vlastito postojanje vezali za misaoni tok (Dekart: “Mislim, dakle postojim!”). Ako je tako onda smo inteligentni koliko inteligentno razmišljamo, doživljavamo svoje obrazovanje i sposobnost promišljanja kroz komplicirane misaone konstrukcije, riječi stranog porijekla, i što kompleksnija značenja.

Isto tako, sve negativne misli, sve zle pomisli, moraju biti naše, zar ne? Kakvi smo mi to ljudi, kada se desi da nekome poželimo zlo ili smrt, kada prosto poželimo da nestane, da nema? Sve to tada postaje začarani krug – krećemo se od oduševljenja vlastitim intelektom do nipodaštavanja zbog gluposti i mržnje koju primijetimo.

Krećemo se od osjećaja plemenitosti i ganutosti vlastitim kvalitetama, do osjećaja zgražanja nad vlastitom ljubomorom i zavišću (koji potom potiskujemo, i prebacujemo na druge). I sve to zbog jedne pogrešne pretpostavke – da smo to mi, da je to naše.

E sad, jedno pitanje, koje bi moglo rasvijetliti dio te priče – zamislite da u vašu prostoriju sada uđe jedna prelijepa žena, s onom elegancijom, suptilnošću i nježnošću koja je svojstvena ženama koje imaju istinsku ljepotu, samosvijest, sigurnost, i unese sa sobom miris skupog parfema.

Kada osjetite taj miris, koji svakako pokrene niz emocija i misli u vama, da li ćete pomisliti da je to vaš miris? Udahnuli ste ga, zadržali u sebi. Pokrenuo je niz asocijacija, emocija i misli. Je li vaš? I što bi bilo da je istog momenta ušao netko drugi u vašu prostoriju? Majstor iz radionice, koji zaudara na naftu, ulje i znoj? Taj miris isto pokreće emocije, misli i asocijacije. Je li vaš? Da li ste to vi?

Isto je svakom drugom misli ili emocijom koja uđe u prostor naše svijesti. Zbog čega je ona više naša? Zbog čega taj dojam da smo to mi? Udahnite i izdahnite misao. Udahnite i izdahnite emociju. Kao što udišete i izdišete zrak, miris. Nije problem poigrati se sa mislima i emocijama, zadržati ih u prostoru svijesti koliko je ugodno. Problem je kada se izgubimo u njima, kada nestane osjećaj da su to misli i emocije, a ne mi sami, ne prostor u kojem se nalaze.

Bit rada na svjesnom pokretu je upravo rad na pažnji, rad na tome da ne budemo odvučeni od onoga što je tu, da ne budemo odvučeni emocijama i mislima koje bivaju pokrenute asocijacijama. To je razlog zašto, dok vježbamo asane, usmjeravamo pozornost na pokret, na dah. Navika da se vezujemo za misli (i emocije) je toliko jaka, da je nužno stalno podsjećanje. Zaboravimo u sekundi tko smo. Izgubimo se.

I kao zaključak, stvar je potpuno jednostavna – tamo gdje ide pažnja ide i naša energija. I onda, pitanje koje ću postaviti još milijun puta, gdje hoćete da ide vaša energija? Kome je dajete? Energija hrani, jača. Što hranimo i šta jačamo?

Zato radimo na pažnji. Pokret može i bez nas da se obavlja. Dizanje i spuštanje ruku, privlačenje koljena do glave. Možemo proći sve asane, a da je pozornost sve vrijeme lutala za onim što je dolazilo u prostor svijesti, za emocijama i mislima. Ali je energija tada izgubljena, protraćena. A naš cilj je da imamo energiju i upravljati s njom. Naš cilj je energija prati svijest.