Kada vježbamo asane pokrećemo mišiće i dijelove tijela koji su inače neaktivni, koje ne upotrebljavamo u svojim uobičajenim pokretima. Zašto je to bitno?

Ne bih dati kilometarski odgovor na ovo pitanje, jer, po pravilu, ljudi ne vole predugačke tekstove, pa ću se prebaciti samo na dio koji trenutno želim prenijeti. A tiče se kapaciteta.

Recimo da čovjek ima tri uma, a ne jedan um. I recimo da je to fizički um, intelektualni i emotivni. Svaki od ta tri uma ima svoju inteligenciju i radi s određenom vrstom energije.

Ideja o tri uma je fantastična, io tome treba čitati od onih koji to mnogo bolje od mene znaju (preporučujem, Maurice Nicoll: “Psihološki komentari na učenje Gurđijeva i Uspenskog”, za početak).

Najjednostavnije rečeno (skroz pojednostavljeno!), Fizički um je odgovoran za pokrete, emotivni za emocije, a intelektualni za misli. Kada malo bolje sagledamo sebe, kada promatramo sebe na pravi način, primjećujemo da smo ograničeni u našem ispoljavanju, da imamo uvijek isti repertoar pokreta, emocija i misli.

Taj zaključak je užasno poražavajući, stoga je moguće da ga mnogi još nisu donijeli, bar ne sami za sebe. Kod drugih bolje uočavamo ta ograničenja i gle čuda (!), Ona nas često u drugima izluđuju! Elem, kapacitet, da se vratim na temu. Um treba imati što veću širinu.

Fizički um treba što više pokreta, vještina, mogućih kretnji, od najjednostavnijih do najsloženijih. Emotivni um treba poznaje što više emocija, da bude što senzitivniji, osjetiti nijanse. Da ume duboko da tuguje, i još dublje da voli.

Čak i strah koji osjetimo svakim djelićem svog bića širi prostor ispoljavanja emocija, za ljubav (jer strah je ništa drugo do odsustva ljubavi, povjerenja). Intelektulani um treba imati što širi repertoar misli, uvjerenja, misaonih konstrukcija, od najjednostavnijih do najsloženijih, što više informacija, znanja, načina povezivanja. I onda, sve to ne smije biti ograničenje, već prostor u kome se ispoljavamo, koji koristimo.

Nije poanta da moram ujutro, kad ustanem, uradim 10 puta Katu pranam ili Surija Namaskar. Poanta je da to mogu, da nisam ograničena bolom, slabošću, bolešću. Nije poanta da moram uvijek da se opustim kada je situacija stresna, da ispunim svoj prostor ljubavlju i povjerenjem da bih se oslobodila straha.

Poanta je da to mogu, da nisam ograničena uvijek istim emotivnim reakcijama na koje ne mogu utjecati. Nije poanta da moram u svemu da vidim poentu, smisao, i da izvučem zaključak i poantu. Da moram sve naučiti, da skupim što više informacija, da ispovezujem.

Poanta je da to mogu. Sve je to samo alat koji vježbanjem učimo koristimo i razvijamo. I jedini način da ne bivamo ograničeni ni fizičkim, ni emotivnim, ni intelektualnim umom je da shvatimo da ono što smo do sada savladali samo je dio mogućih kretnji, emocija i misli.

I da smo se negdje na tom putu zaglavili i navikli na poznato (zbog iluzije sigurnosti koja nam je očajnički potrebna, pa ne pitamo za cijenu kojom je plaćamo). I da je sve to postalo automatsko, mehaničko, i da sve to koristi nas, umjesto da mi koristimo to za ispoljavanje. Pokreti, misli, i emocije sada i bez nas sasvim dobro žive.

Dopustiti novo. Nove pokrete, nove emocije, nove misli. Iskorak kroz sva tri uma. I osjetiti istinskog sebe kroz pokret, emociju i misao kao način ispoljenja, a ne svrhu samu po sebi.

Naravno, početi od asana, pokreta, fizičkog uma. Jer je s njim najlakše početi. Za emocije, misli, uvjerenja, vrijednosti i znanja mnogo smo više vezani. Fizička bol i fizička ograničenja su ono što nas natjera na promjenu. Interesantno je koliko smo manje spremni poduzeti nešto kada je u pitanju emotivna bol ili intelektualna okoštalost.