Klinička smrt nastupa kao rezultat prestanka rada srca, prestankom disanja i hipoksije mozga – nedostatak kisika u njemu. Deset sekundi nakon prestanka rada srca mozak se ‘zaključava’ – elektroencefalogram pkazuje ravnu liniju. Glavni problem prilikom istraživanja posmrtnih uspomena jest taj što ni pacijent ni doktori ne mogu utvrditi kada se točno dogodilo blisko iskustvo sa smrću.
Doktor Van Lommel je sebi postavio konkretan zadatak – da s maksimalnom uvjerljivošću objasni da je SBS bilo iskušano u vrijeme kliničke smrti, pri ravnoj lini elektroencefalograma, a ne u onom momentu kada se mozak ‘uključuje’. To znači da spoznaja funkcionira neovisno od rada mozga. Kao jedan od najupečatljivijih primjera, Lommel ističe slučaj koji je ispitala njegova suradnica. U klinikusu doveli pacijenta u komi. Umjetno disanje, masaža srca i defibrilacija nisu davali rezultate. Mozak je umro, a elektroencefalogram je prikazivao ravnu liniju. Kada su odlučili primjene intubaciju, pokazalo se da pacijent ima zubnu protezu. Suradnica ju je izvadila i stavila na stolicu. Kroz pola sata pacijentu se normalizirao ritam srca i tlak. Nakon tjedan dana, kada je ista suradnica raznosila lijekove, ‘vakrsrnuli’ ju je vidio i rekao: ‘Vi znate gdje je moja proteza. Vi ste je izvadili i stavili na stolicu ‘. Prilikom daljnjeg ispitivanja, ostalo je jasno da je čovjek vidio sebe kako leži na krevetu. On je do najsitnijeg detalja opisao salu i ponašanje svih koji su prisustvovali njegovoj ‘smrti’. On se bojao da će liječnici obustaviti reanimaciju i očajno se trudio da im da neki znak da je još živ.
SBS se pojavljuje sve češće, zato što s primjenom suvremenih metoda reanimacije ljudi češće ostaju živi. Sadržaj vizija onih koji su imali iskustvo kliničke smrti, jedinstven je u cijelom svijetu. Subjektivan znak preživljavanja, ličnost, kulturni i religiozni faktori opredjeljuju samo način izražavanja i bogatstvo rječnika, stil i interpretaciju doživljaja. Doktor Van Lommel je sa svojim kolegama i istomišljenicima uvjeren u to da je saznanje sposobno samostalno obitava. Da bi se isključile mogućnosti lažnih sjećanja, religiozne egzaltacije i slične stvari, znanstvenici su pažljivo izučili sve čimbenike koji utječu na pacijente. Svi ispitanici su bili psihički zdravi. Među njima su bili ljudi starosti od 26 do 92 godine, žene i muškarci, različitog stupnja obrazovanja i religioznosti, upoznati ili ne sa SBS. Zaključci dr Lomela su bezuvjetni. SBS se pojavljuje u momentu prestanka rada mozga: iskustvo smrti se ne objašnjava fiziološkim uzrocima, kao što je nedostatak kisika u mozgu. Na dubinu doživljenog iskustva utječu pol pacijenta (žene po pravilu imaju dublja osjećanja nego muškarci) i dob. Većina pacijenata koji su imali najdublje iskustvo smrti ipak ipak umire u narednih 30 dana nakon reanimacije, a vizualni doživljaji slijepih pacijenata se razlikuju od onih koji vide.