Mada se fenomen hipnotičkog transa ne može objasniti, ipak je moguće dokučiti zašto on uopće postoji. Tajna hipnoze leži u onome ko dozvoljava da bude hipnotisan.
Ma koliko to paradoksalno zvučalo, hipnotizirane osobe vjeruju da hipnotizer demonstrira neku svoju vlastitu moć nad njima – a činjenica je da upravo vjerovanje i podavanje hipnozi omogućuje hipnotizeru da nad njima stekne moć. Kanadski psiholog Nikolas P. Spanos razgolitio je kroz veći broj eksperimenata tu ranjivu točku hipnoze. Tako je, primjerice, pred jednom grupom ispitanika izgovorio niz potcenjivačkih primjedbi na račun hipnoze, poslije čega je spremnost prisutnih da budu hipnotizirani u znatnoj mjeri opala. Ali ako je hvalio metodu, postotak spremnih je u odgovarajućoj mjeri rastao.
Uspjeh i neuspjeh hipnoze, dakle, leži u rukama ‘žrtve’. Zato ni jedan čovjek ne može biti protiv svoje volje hipnotisan. Isto tako, nikoga ne možete hipnozom prisiliti da počini neki zločin. Istina, u prošlosti je zabilježeno nekoliko pojedinačnih slučajeva u kojima su okrivljeni tvrdili da su na zločin bili potaknuti hipnozom – ali ni oni nisu djelovali bez vlastite namjere. Tvrdnje ‘Pa, bio sam hipnotisan’ predstavlja dobro opravdanje. Jer, prema rasprostranjenom vjerovanju, hipnoza oslobađa od vlastite odgovornosti. To u naročito velikoj mjeri vrijedi za neobične prizore koji se viđaju prilikom demonstriranja hipnotizerske vještine na javnim pozornicama.
Tipičan tijek jedne takve predstave bi bio: Hipnotizer navodi dobrovoljce iz publike da na bini čine budalaste stvari. Muškarci trče na sve četiri tamo – amo, laju i reže, i izgledaju kao da ozbiljno vjeruju da su pas ili neka divlja zvijer. Jedna žena s uživanjem grize glavicu crnog luka, zato što joj je hipnotizer sugerirao da je u pitanju sočna jabuka. Suradnici u takvim šuo programima nisu Izvođačima potajni saučesnici. Ali, zašto se, onda, izlažu poruzi promatrača, zašto pristaju da im se ublika podsmjehuje?
Sigurna je jedna stvar. Onaj tko ne želi da se pred mnoštvom ljudi ponaša na takav način, toga ‘nijedan hipnotizer ovog svijeta ne može prisiliti da to čini’, kaže britanski psihijatar dr Caroline Šriv. Suradnici se tako ponašaju ‘zato što imaju podsvjesnu želju i nagon da pred publikom izigravaju budalu i lakrdijaša’.
Povoljne okolnosti olakšavaju tu sklonost: hipnotizer biva predstavljen kao slavna ličnost; stav isčekivanja je kod svih prisutnih visoko naglašen; ostali, koji se također nalaze na bini, sudjeluju u svemu tome – pa kako, onda, čovjek odbiti zatraženu ulogu i ispadne jedini ‘kvaritelja igre’? Prije nego što će izvesti dobrovoljne suradnike na binu, hipnotizer je jednim malim testom već izabrao najpogodnije kandidate: publika biva zamoljena da sklopi ruke, a zatim joj se izdaje hipnotička naredba da tako sklopljene ruke više ne rastavlja. Otprilike deset posto prisutnih povinuje se tom računu i iz te sugestibilne grupe hipnotizer zatim bira svoje kandidate. Ti ljudi su uvjereni da će svoje sklopljene ruke moći rastave tek kad to hipnotizer bude od njih tražio.
Međutim, priliko izdavanja takve naredbe hipnoza uopće nije u igri. Štoviše, eksperimentima je dokazano da se u svakoj većoj grupi određeni postotak prisutnih naprosto tako povinuje sugestijama izvođača, ukoliko su ove u dovoljnoj mjeri učinjene uvjerljivima. To zvuči nevjerojatno, ali je istinito. Primjerice, jedan profesor pokazuje studentima malu bocu, čiji sadržaj zatim prosipa preko komada vate. U pitanju je, kaže im on, jedna veoma značajna, do sada nepoznata kemijska supstanca. ‘Ma koliko vam se njen miris učinio snažan i neobičan, ja se ipak nadam da nikome od v as neće biti suviše neprijatan’. Profesor zatim izjavljuje da želi ustanoviti kojom će se brzinom taj miris raširiti po učionici, i umoljava studente da mu to dadu na znanje odgovarajućim znacima rukom. Nakon 15 sekundi nekoliko ruku u prvom redu podiže se uvis, poslije 40 sekundi mirisni val stigao je do kraja učionice. Neki studenti se žale da osjećaju mučninu. Sadržaj bočice: najobičnija voda. Njezin miris je bio fikcija, ali sugestija je bila realnost. Ovaj eksperiment je bio izveden na sveučilištima Mainz i Vajoming – sa istim rezultatom!
Hipnoza, dakle, uopće ne mora biti u igri, sugestije same po sebi posjeduju njenu moć. Odlučujuće pri tome je da dotična osoba u njih vjeruje i da je spremna da im se povinuje. A tada će biti podjednako moguća i iscjeliteljska dejstva i neželjena šteta – koji će, zatim, ponekad biti korišteni kao dokaz da je hipnoza ‘opasna’.