Relikvija Nad relikvije! Nema arheologa, pa ni običnog čovjeka koji barem jedan trenutak nije razmišljao o njemu. A o vladarima koji su željeli ga nađu i uz pomoć njega steći neograničene moći, ne treba ni pričati. Ali, zna se samo kako je izgledao, a tajna njegove sadržine i mjesto gdje počiva ostaje tisućljećima neodgonetnuta! Izgnanstvo židovskoga naroda iz Egipta potrajalo je punih 40 godina, i tijekom svih tih tegobnih godina, ljudi su strpljivo i uporno nosili sa Sombora teški veliki kovčeg optočen zlatom. Očigledno da je za njih on predstavljao ogromnu vrijednost, najviše zbog onoga što je u njemu bilo sakriveno, mada nitko nije znao što se stvarno u njemu nalazi.

Iz Svetog pisma se zna da je Zavjetni kovčeg bio napravljen od bagemovog drveta dužine dva i po lakta – oko 01:25 metara, i visine jedan i pol lakat – oko 75 centimetara. I izvana i iznutra bio je presvučen tankim slojem zlata. Na prvi pogled, izgledao je tako da ga je mogao napraviti svaki stolar. Ali, u ovom slučaju Gospodin ne samo što je dao Mojsiju podrobna upute o razmjerima zavjetnog kovčega, već mu je pokazao i obrazac skladnosti po kojem je trebalo da se izradi. Druga knjiga Postanak 20-40, kaže: ‘Obrati pažnju da se izradi prema obrascu koji si vidio na brdu’.
Među stručnjacima nema jedinstvenog mišljenja o onome što se nalazilo u zavjetni kovčeg. Jedni ga smatraju ‘figurativnim tronom Božjim’, drugi ‘spremištem Svetog kamena’, odnosno kamenih ploča s uklesanim Božjim zapovijedima. Većina od njih, ipak, smatra da su se u zavjetni kovčeg čuvale neke značajne relikvije. Ali, koje?
Sergej Pervušin je u ruskom časopisu ‘Tajna vlast’ pokušao o tome nešto više sazna oslanjajući se na neke dokumente koji opisuju pradavna događanja. Tako, na primjer, u nedavno dešifriran etiopskom kodeksu ‘Kebra Negest – Slava kraljeva’, koji je napisan negdje oko 850 godina prije Krista, također se govori o uputstvu Gospodnjem da se kovčeg izradi od drveta koje je otporno na truljenje i da se obloži zlatom .
U tim spisima čak postoji i opis sadržine zavjetnog kovčega:
‘U njemu je božanstvenost čudesne boje i izrade, podobne istovremeno i jaspis, srebrnastom blesku, Topazu, blagorodnom kamenu, kristalu i svjetlosti koji ushićuju pogled i primamljuju ga, a uzburkavaju čula. Ta božanstvenost stvorena je po Božjem ukazu, a ne rukom čovjeka: On ju je sam sazdao na mjesto Svoje osobitosti. U njoj je također i zlatna posuda puna mane koja je pala s neba … ‘
Tadašnjim, drevnim Etiopljanima očigledno da su nedostajale riječi i pojmovi kojima bi opisali sve ono što su vidjeli u zavjetni kovčeg. To je i sasvim razumljivo, pošto se u Kovčegu nalazilo nešto posebno, nešto što nije napravljeno rukama čovjeka.
U svetoj knjizi Židova, Zoharu, također su opisani kovčeg i njegova sadržina. Ali, to je samo nekoliko desetaka stranica ushićenih opisa, usporedbe s dragim kamenjem i drugim čudesima – sve iznenađujuće slično s opisima iz ‘Kebra Negest’.
Zna se da je Kovčeg, prema procjenama težak negdje oko 300 kilograma, i da je bio vožen na taljigama koje su vukle krave, a ponekad su ljudi bili prisiljeni ga nose na motkama. Zašto je, uz sve teškoće, bilo potrebno prenositi Kovčeg po teškom pustinjskom putu. U drevnim spisima se kaže: ‘Tako je Gospodin zapovjedio’. Ali, svrha takve zapovijedi je pomalo neshvatljiva, jer tijekom već ionako predugih i iscrpljujućih lutanja Židova, dodatne teškoće nisu ničemu služile. Pa ipak, više od svega bila je neophodna hrana za veliku grupu ljudi koja je lutala pustinjom gdje se noću temperatura spušta ispod minus deset stupnjeva, a po danu skače na 50 stupnjeva, gdje gotovo uopće nema kiše, gdje nema nikakvog raslinja i životinja.
Mojsijev narod, kako je poznato, hranio se manom nebeskom. Ali, nitko do dana današnjeg nije objasnio kakav je to produkt koji je u Petoknjižju opisan kao nešto slično kruhu. Odakle je poticala mana koje je trebalo da ima u izobilju da bi se prehranilo cijelo pleme Mojsijevo? U ‘Kebra Negest’, u opisu sadržine Kovčega, spominje se ‘zlatna sprava puna mane’, a sve ostalo podsjeća na pokušaj da se iskaže i opiše dostupnim riječima neka složena ‘aparatura’.
Takvo gledište su iskazali i znanstvenici Dž.Seson i R.Dejl u knjizi ‘Stroj za pravljenje mane’, koji smatraju da su takvu mašinu koja je spravljala hranu za Židove, zbog sigurnosti su vozili u sanduku nazvanom Zavjetni kovčeg.

Princip njenog djelovanja bio je krajnje prost: gornji, valoviti dio – destilator, kroz koji prolazi zrak, u stanju je svojom površinom hladi. Iz zraka, putem kondenzacije, stvarala se voda koja je ulazila u sud s biološkom kulturom algi ‘hlorela’ – jednostanične alge bogate bjelančevinama i mastima. U tu kulturu bio bi usmjeren intenzivan izvor svjetlosti, a to je i izvor hrane – i tada preostaje samo da se preradi i postane pogodna za upotrebu. To je i bio zadatak aparature nepoznatog porijekla koja je, tko zna kojim putem i kako, dospjela do Mojsija. Znanstvenici objašnjavaju da je ta mašina svakodnevno proizvodila dovoljno mane – oko tri litre za svaku obitelj. Prema suvremenim tehnološkim normama, uzevši u obzir malu radnu zapreminu, sposobnost proizvodnje bila je vrlo visoka oko kubik i po mane za 600 porodica. Ovaj jelovnik jeste da je bio jednoličan, ali tim ljudima je inače prijetila smrt od gladi, i najbitnije je bilo preživjeti.
Neizbježno pitanje koje se ovdje postavlja je, kakav je to izvor energije imala dotična strojeva, ako je radila ne samo za vrijeme izgnanstva, nego, kako se ispostavilo, i kasnije? Danas već postoje minireaktori koji daju energiju na račun raspada radioaktivnih čestica.
U njima se energija neposredno pretvara u električnu na sasvim drugi način. Moguće je da je po sličnim principima radio i Zavjetni kovčeg.