Još 1992. godine Rupert Šedrak je održao jedno interesantno predavanje u Pragu pod nazivom ‘morfička rezonansa i kolektivni um’. Riječ je o zaista zanimljivoj hipotezi i još zanimljivijim eksperimentima. Naime, Šedrak zastupa hipotezu da priroda ima um a da ono što obično nazivamo zakonima prirode, mogu biti samo navike. Po njemu: ‘Stvari se možda redovito repriziraju i priroda ponavlja svoje uzore zato što je tako navikla’. On također tvrdi da se ono što je jednom naučeno, bilo gdje u svijetu, brže uči na drugom kraju Zemljine kugle. To je ilustrirao s više primjera.
Jedan od njih polazi od proizvodnje nove kemijske tvari, pri čemu se računa da je vrijeme njene kristalizacije dano i nepromjenjivo, to jest, podjednako. Šedrak tvrdi ‘kada je materija prvi put proizvedena, istovremeno se stvara i zametak navike. Na tijek druge kristalizacije će utjecati proces morfička rezonanse, na treću kristalizaciju dva prethodna i tako dalje …, te će čitava stvar teći brže. Akumulacijska memorija, koju možemo naći u svijetu oko nas, izaziva to da nova meterija kristalizira brže tijekom vremena bilo gdje u svijetu. Znanstvenici ovo šaljivo objašnjavaju: ‘To bradati kemičari prenose djeliće kristala iz laboratorija u laboratorij’. Tvorac morfička rezonanse, naravno, kao ni teoriju ‘bradatih kemičara’, nije prihvatio ni onu koja pretpostavlja da se zameci kristala prenose atmosferskom prašinom. Uostalom, odakle uopće ona u suvremenim laboratorijima?
Tek šesdesetih godina prošlog stoljeća znanost se priklonila svemirskoj evolucijskoj teoriji, a do tih godina svemir je u predstavama znanstvenika bio večit. Tada je i ideja vječitih prirodnih zakona imala smisla. Ali, ako se svemir razvija, zašto se istovremeno ne bi razvijali i prirodni zakoni – pita se Rupert Šedrak i kaže: ‘Ako u prirodi postoje navike, tad postoji i memorija’. Tvdim da u prirodi postoji urođeni proces stvaranja memorije i njegov osnovni element je to što zovem ‘morfička rezonansa’. Morfička rezonansa je utjecaj sličnog na slično. Taj princip je poznat iu homeopatiji – slično se sličnim liječi. Slične stvari ulaze u međusobnu rezonansu na temelju sličnih struktura ili uzora, prije svega aktivnom vibracijom. Vremenska ili prostorna dimenzija tu nemaju nikakvog značaja. Što pod time Šedrak podrazumijeva?
Na članka određene vrste, primjerice žirafu, utječe morfička rezonansa, to jest, ranije stvorena kolektivna memorija članova njene vrste, a ona, istovremeno, na nju. Kako je svaki organizam organiziran morfička poljem (na grčkom: Morphis = forma), ai svaki kristal ima svoju vrstu morfičkog polja. Svako stvorenje također, a unutar tijela svaki organ, tkivo, stanica, molekula – ima vlastitu vrstu ovog polja. Ovo je blisko i drugim psihotronskim teorijama i onome što smo navikli da nazivamo aurom, biopoljem i slično. Međutim, autor ove teorije govori io hijerarhiji polja u poljima, te da je priroda izgrađena od sustava koji, pak, imaju svoja vlastita Orfička polja organizirana po navikama određene ili odgovarajuće vrste. Stvarna razlika između konvencionalnih teorija i Šedrakova, može se pratiti kod novonastalih sustava kao i uzora ponašanja i aktivnosti. Eksperimenti s kristalizacijom se, po ovoj teoriji, mogu primijeniti i na ponašanje životinja i biološke morfogeneze. Naravno, i ljudi su biološka bića.
Na gore spomenutoj konferenciji u Pragu, Rupert je slikovito pojasnio svoju teoriju: ‘Ako na primjer, u Pragu naučimo štakore novom triku, onda bi štakori svugdje u svijetu trebali naučiti isti trik brže. U biološkoj znanstvenoj literaturi postoje objektivni dokazi da se to zaista i događa ‘. Ista pravila vrijede i za čovjekovo ponašanje. U području ljudskog društva ova teorija pokazuje mogućnost širenja novih ideja i pogleda. Sa aspekta morfička rezonanse tvrdi se da je učenje olakšano time što je ono što učimo već negdje bilo naučeno ranije. Ovaj dio Rupert teorije je bio testiran najintenzivnije, čak su nuđene i nagrade od 10.000 dolara onima koji opovrgnu njegove hipoteze. Primjeri morfička rezonanse i dalje se istražuju na unuverzitetima u Europi i Americi.
Jedan od eksperimenata koji je često ponavljan, govori o testovima s prekriženim riječima koji su obaljena na katedri za psihologiju Sveučilišta u Nottinghamu. Izvjesna Monika England je pretpostavila da, ako morfička rezonanse zaista funkcioniraju, onda bi trebalo da se bolje rješavaju križaljka iz današnjih novina ako se to radi sutradan a ne danas, jer su ih u međuvremenu već rješavali mnogi, na različitim mjestima. Rupert i gospođa England su uvjerili redakciju časopisa ‘Evning Standard’ da sačini križaljka za sudionike eksperimenata. Kandidati su bili testirani dan prije i dan poslije objavljivanja križaljki u Londonu. Istodobno su testirani u rješavanju kontrolnih križaljki, koje nisu bile tiskane. Konačni ishod je bio dokaz da se sposobnost rješavanja križaljki koje su prethodno rješavane negdje drugdje zaista poboljšala za oko 25%.
Upečatljiv je primjer ptica sjenica koje su krale pavlaku sa boca s mlijekom. U Engleskoj, a stariji pamte da je to nekada i kod nas bila praksa u većim gradovima, mlijeko se isporučivalo u bocama rano ujutro na pragove naručitelja. Dvadesetak godina od početka ove prakse na jugu Southamptona sjenice su počele buše aluminijske Zapušač i piju vrhnje. Taj postupak su naučile i ostale sjenice na drugom kraju grada, a poslije izvjesnog vremena, ova navika se proširila iu druge gradove. To nas ne bi začudilo da ne znamo da se ove ptice zadržavaju na jednom mjestu, to jest – ne sele se! Ova navika kasnije je uočena i u raznim dijelovim čitave Engleske. Drugi svjetski rat, koji je zaustavio isporuku mlijeka, nije spriječio kasnije generacije (sjenice žive 2-3 godine) ovih ptica da ‘zaslađivanje’ vrhnjem nastave na isti način na koji su to činili njihovi ‘pradjedovi i prabake’.
Ako na ovom mjestu krenemo u neka usporedbe s ljudskim rodom, onda imamo još jedan dokaz teze da sve ostaje zapisano u ‘Svemirskoj datoteci’, kojom smo i sami prožeti. Izvjesna pamćenja ne odigravaju se na razini razuma, logike, svjesnog uma i zdravog razuma. Proces neobičnog pamćenja činjenica ili događaja nastaje svojevrsnim ‘stimovanja’ na ono što se dogodilo u prošlosti. Po ovoj teoriji mi smo istovremeno odašiljači i prijemnici eha prošlosti. Kažemo li to jednostavnije – memorija ne mora obavezno biti pohranjena samo u našim mozgovima, već može biti naknadno ‘naštimovane na aktivnosti u prošlosti’. Koliko to može biti dobro i koliko korisno, stvar je osobnosti pojedinca ili skupine kao kolektivnog bića.
Ako se možemo naštimovati na svoje spostvene uspomene, zašto ne možemo se naštimujete na uspomene drugih ljudi? Najvjerojatnije da to i radimo. Tu postoji kolektivna memorija s kojom smo povezani. To je nešto što mnogo ljudi već zna ili naslućuje. Možemo govoriti o čitavim društvima organiziranim morfička poljima, a primjere za to imamo ako pratimo obrede, običaje, rituale i druga kulturna nasljeđa u pojedinim sredinama, na pojedinim posebno radijacijskim mjestima. U staro vrijeme se govorilo o ‘duhu’ mjesta koja imaju izvjesnu atmosferu i izazivaju različite osjećaje.
Spomenimo ovdje i učenje alkemije, naravno ako je svrstamo u jednu od najstarijih ‘znanosti’. Prema njenim postavkama, ono što se zbiva u bilo kojoj točki Kosmosa, istovremeno i odmah ima svoj odraz u svakoj individui i obrnuto. Tu univerzalnu zakonitost, iz koje proizlaze nebrojene praktične posljedice, u vidu zakonitosti formulirao je mitski osnivač alkemije Hermes Trismegistos u svojoj ‘Smaragdnoj ploči’ gdje kaže: ‘Ono što je gore je kao ono što je dolje, a ono što je dolje je kao ono što je gore ‘.