Kada je zapao u jako duboku starost više nije bio u stanju jede normalno, jer su mu se ruke tresle, zbog čega bi mu ponekad ispadala hrana iz ruku. Jednoga dana ispade starcu posuda s hranom iz ruku i razbi se, na što se snaha jako naljuti i zatraži od muža da nađe neko rješenje. Sin razmisli, pa odluči da napravi ocu posudu od drveta, kako ne bi prosipao hranu po stolu. Počeše tjerati starca i jesti sam, odvojen od obitelji. Starac je bio jako tužan zbog osjećaja kako je odbačen po stare dane i prisiljen jede sam dok svi ostali članovi obitelji jedu za stolom. Kako je vrijeme prolazilo povećavale su se zabrane nametnute starcu od strane njegovog sina i snahe i više nije mogao da ih podnese …
Nakon nekoliko mjeseci starac je umro. Kada je obred ispraćaja završen supružnici su htjeli da se riješe starih djedovih stvari, tako što će ih pokloniti siromašnima ili baciti. Iznenada dotrča unuk i uze djedov drvenu posudu, na što ga otac upita:
– Što će ti ta drvena posuda? Što ćeš napraviti od nje ?.
Na to mu dječak odgovori:
– Želim ja sačuvam da mogu hraniti tebe ili majku kada ostarite kao djed.