Društveno uređenje varira ovisno o prostora. Oko rijeke Termodontu se najčešće spominje carstvo, s centraliziranim uređenjem i caricom na čelu ili kraljevstvo s kraljicom. Carstvo ili kraljevstvo ima jako organiziranu vojsku čije su ratnice vjerne vladarki, zatim postoje ministarstva, sudstva i na čelu su, naravno, žene. Vlast se stječe nasljeđem, tj. s majke na kćer, ili selekcijom: biranjem najljepše, najjače, najvještije žene, jer carica nema potomke zbog nepriznavanja i odbijanja spolnog općenja s muškarcima. Na Kavkazu se najčešće javlja pleme sa ženom – poglavicom na čelu, ili gradovi sa utvrđenjima i vojskom. Jedna verzija na Kavkazu spominje hanstvo s ministrima, sudstvom, svećenstvom, vojskom i hansom na čelu, ali ova priča nema dokaze ni vremensko lokaliziranje.
Plemena se još spominju u dijelovima svijeta koji su, po piscima, nerazvijeni: npr. Americi, tek “otkrivenoj”, nenaseljenoj civilizovanim svijetom, pa su tako plemena oko rijeke Orinoco iu dijelovima Brazila neorganizirana a vladavina i običaji su surovi.
Gradovi se spominju najviše u dijelovima svijeta koji nisu uopće ni posjećeni ni ispitani i potpuno su nepoznati, pa tako pisci spominju gradove usred pustinje Magreba gdje muškarci ne smiju da odu jer odmah umiru, a koji su organizirani podjelom rada, gdje nema malih i velikih , sporova oko imovine i gdje vjera zabranjuje zavist, težnju ka većem, boljem, raskoši. Predjele koje nisu smjeli ispitaju pisci su idealizovali, zamišljajući u njima savršen svijet, ali nedodirljiv i nepoznat jer se nitko iz njega ne vraća i nitko se više ne usuđuje ode.
Klase među stanovnicima, bilo carstva, plemena ili grada, ne postoje. Izdvaja se samo vladarka, koju svi obožavaju, a ostali narod je jednak – svi ratuju i svi rade iste poslove.
Djelatnosti naroda žena su uglavnom ratovanje, lov, zemljoradnja, kao i bavljenje različitih zanatima: izrađivanjem oružja, koža, čamaca i dr. Njihova zemlja vrlo bogata zlatom i biserima koje one izvoze u druge zemlje.
Ratovanjem su se Amazonke najčešće borile za opstanak, ali i za prevlast među susjednim narodima – spominje se da su vladale mnogim narodima, porobile mnoga plemena i gradove. Spominju se u Trojanskom ratu, kada su ratovale na strani Trojanaca i bile su poražene. Libijske Amazonke su, po Dionisiju, pokorile susjede da bi došle do Sirije, odakle su prešle Malu Aziju, stigle do Trakije i poslije ovih osvajanja se vratile u Libiju. U Pompejevu pohodu na Kavkaz na strani Albanaca su sudjelovale i Amazonke, ali su pretrpjele poraz. Plutar, Flavije Arijan, Diodor Sicilijanski i Nizamija Gindezevija ih dovode u vezu s Aleksandrom Makedonskim. Po ovim pričama, između Aleksandra Makedonskog i Amazonki je tekla prepiska. Po jednoj legendi, amazonska carica Telestra je Aleksandru Makedonskom ponudila da provedu noć zajedno, jer bi njihovo dijete – njega kao močnog vojskovoće i nje, najljepše Amazonke – bilo “pravo čudo”, što je on prihvatio. Amazonke su često nudile pomoć Aleksandru Makedonskom, što je on uglavnom odbijao. Neke priče navode da je došlo do sukoba između Amazonki i ovog poznatog vojskovođe u kome su one poražene. Sve ove priče pobija Flavije Arian i tvrdi da su one morale izumrijeti mnogo prije Aleksandra Makedonskog.
Amazonke su imale jako razvijenu vojsku, bile su bolje naoružane od većine svojih neprijatelja. Ratovale su na konjima, služile su se lukovima, sjekirama, kacigama, štitovima, omčama, kopljima, i prve su među svojim susjedima imale željezno oružje. Bile su izuzetno ratoborne i hrabre, što je njihove susjede navodilo da posumnjaju da su žene, pa Palefat piše da se o njima govori “da nisu žene, već muškarci”.
U većini ratova one su pobjeđivale, ali su kao razlog njihovog nestanka navođeni porazi od Grka, Aleksandra Makedonskog, Langobarda (njihova carica je izgubila bitku s Heraklom, zatim sa Ahilejem i njihova država od tada nema).