Kada u kući Edne Ragles buka postane nesnosna, ona ustane i podvikne: ‘Djeco, igrajte se, ali malo tiše! I stvarno, dvije djevojčice koje prave tu larmu uvijek poslušaju Ednu.
Gospođa Ragles ima puno razumijevanja za dječje nestašluke. U tome nije ništa čudno – izuzev činjenice da je već dosta godina prošlo otkako su djevojčice umrle! Njihov omiljeni prostor za igru ​​je stepenište u 300 godina staroj farmerskoj kući u Devonu u zapadnoj Engleskoj. Ponekad odatle dopire škripa kao kad netko jaše drvenog konjića. Gospođa règles kaže: ‘Nema tu ničega zastrašujućeg ili užasavajućeg. Ja volim djecu pošto i sama imam četvero. Njih dvije su više nego dobrodošle. Njihova galama mi obično ne smeta. Ali, jednoga dana su zbilja pretjerale – izjurile su iz sobe, tresnule vratima i nastavile skaču po stubištu. Izašla sam u hodnik i strogo ih izgrdila. Odmah su se umirile. Naravno, iu njihovo vrijeme su učili djecu lijepom ponašanju.
Gospođa règles i njen muž Bill, inženjer u penziji, susreli su se s duhovima odmah po dolasku u naselje Farvej. Buka iz spavaće sobe počela je odmah prvog dana po njihovom useljenju. Njihovi kućni ljubimci – psetance i mačka nisu htjeli da priđu ni blizu toj sobi. Nekako u to vrijeme u posjet im je stigla prijateljica koja se bavila natprirodnim pojavama. Njeni domaćini nisu htjeli ništa da joj pričaju, samo su, onako uzgred, upitali gošću da li se osjeća nešto posebno u atmosferi kuće. Sad je na njih bio red da se iznenade, jer im je gošća odgovorila da se u kući pojavljuju duhovi dvije djevojčice – jedne od četiri i druge od pet godina starosti. Njihova imena počinju slovima E i A. Zatim je dodala kako misli da to nisu sestre, prije će biti da su drugarice. Jedna je imala prekrasnu odjeću, druga nešto skromniju.
Obratili su se za pomoć mesnom parohu, velečasnom Frederiku Džilbert. On je u crkvenim knjigama pronašao da su dvije četverogodišnje djevojčice iz iste familije umrle u toj kući. Jedna se zvala Elizabeta i sahranjena je 1844. a druga je bila Ana, pokopana 1902. godine. Gospodin Džilbert je rekao: ‘Moguće je da su te dvije djevojčice imale sretno djetinjstvo u ovoj kući i da zato ne žele da je napuste. Možda njihovo druženje može izgledati nelogično kad se ima u vidu da je između njihove smrti proteklo 58 godina. Međutim, naše shvaćanje vremena vrlo ograničeno i ono njima vjerojatno ništa ne znači ‘. Gospođa règles je bila sretna što je u kuči imala dva tako draga stvorenja.