Ne Proklinjite Druge. Neki psiholozi su primijetili sličnost između predviđanja vlastite smrti i takozvanog sindroma ‘uperene kosti’ prisutnog u animistički društvenim zajednicama. Naime, dovoljno je da vrač ili osoba koja posjeduje neki magijski predmet bace kletvu na pojedinca, upere u njega kost i kažu mu da će uskoro umrijeti. Iako potpuno zdrava, žrtva je ponekad toliko traumatizirana da doista umire kako je i prorečeno.

Veliki Paddy je bio Aboridžin zaposlen u australskoj policiji. Paddy je uhitio osumnjičenog za ubojstvo, Aboridžina iz susjednog plemena koji ga je nakon uhićenja prokleo. Za manje od 24 sata, Paddy je od veselog i zdravog čovjeka postao drhtava i prestrašena sjena. Depresija i fizička slabost su se povećavale iz dana u dan. Nakon dva tjedna, Veliki Paddy je umro.
Oni koji su proučavali sindrom uperene kosti, smatraju da osoba koja vjeruje u kletve može psihološki izazvati vlastitu smrt. Ako je to točno, onda se isto može reći i za one koji su točno predvidjeli datum svoje smrti.
Tradicija kletvi postoji vjerojatno u svim (ne) kulturama svijeta. I kod nas se odavno ‘primila’. U čemu je ‘štos’? Kako to da kletve u nekim slučajevima djeluju, au drugim – nemaju utjecaja? Reklo bi se da je stvar u tome što oni na koje je bačena kletva jednostavno – ne vjeruju u njezin učinak. A kada bi povjerovali – loše bi im se pisalo … Ovo nije prazna priča, već dokumentirana ozbiljnim znanstvenim istraživanjima, baziranim na proučavanju ne magije, već – biologije …

VJEŠTICA I MLINAR

Kroz povijest, poznati su slučajevi ‘uspjelih’ kletvi. Da ne idemo dalje u prošlost, zabilježen je ‘boj’ iz 1576, kada su se u bavarskom gradiću, Loru na Majni sukobili vještica Margret serčeno i mlinar Stofel Zigler: ‘Ti si ponosni mlinar, ali ja ću uskoro mljeti tvoje šape, i bit ćeš gotov ‘- upozoravala je Margret. Kako tvrdi istraživač s Oksfordskog sveučilišta Robin Briggs, specijaliziran za povijest religije i vještičarenja, Zigler se istog trenutka srušio i umro. Također, Briggs citira riječi francuske vještice Manžat Ljanar, s početka 17. stoljeća: ‘Kada (vještice) stvarno mrze nekoga, učine da taj dugo pati, i ako ga ne mrze previše, dat će mu brzu smrt’. A 1587. portugalski istraživač i prirodnjak Gabriel Soares de Souza izvještava da članovi jednog brazilskog plemena mogu umrijeti od straha kada ih prokune vrač. Stoljećima kasnije, Artur Leonard opisuje u svojoj knjizi iz 1906. The Lower Niger and its Tribes da je u Nigeriji video ‘više od jednog prekaljenog ratnika kako umire, jer vjeruje da je začaran.’ Još jedan primjer poznat u literaturi jeste slučaj Maorke koja je sredinom 19. stoljeća slučajno pojela voće ubrano s mjesta koje je proglašeno tabuom (tapu). Kada je, poslije podne istog dana, shvatila da je prekršila tapu, tvrdila je da će je poglavičine duh ubiti. Umrla je u podne narednog dana. Također, u tekstu objavljenom 1942, eksperimentalni psiholog sa Harvarda, Walter Cannon, navodi da su maorski tabui toliko moćni da jak, mlad muškarac može umrijeti istog dana kada prekrši tapu: ‘Žrtve umiru … dok njihova snaga ističe kao voda’ – komentira . Iako je poznato da, tu i tamo, vračevi ponekad ‘pomognu’ kletvi tako što dodaju i odgovarajuću dozu otrova, sasvim je dovoljno slučajeva u kojima je kletva svih ‘odradila’ sama.

SVE JE U UMU?

U nekim dijelovima svijeta, korištenje ovih fatalnih moći i dalje je prilično uobičajeno. Od 1969. do 1980. psihijatar Hari Istvil liječio je 39 Aboridžina u Ist Arnhemu, (udaljenoj oblasti sjeverne Australije, a pacijenti su patili od stanja zvanog ‘strah izazvan čarobnjaštvom’ (sorcery induced fear).
Drugim riječima – kletva je navela Aboridžine živjeti u stanju akutnog užasa. Istvil je čak došao do zaključka da je ‘stanje rastućeg straha’ – treći najuobičajeniji psihitrijski sindrom među njegovim aboridžinskim pacijentima. U trećini slučajeva, iznenadna smrt bliskih članova obitelji doprinijela je strahu od eventualnih kletvi koje baca lokalni vrač.
Drugi ‘okidači’, kako je naveo Istvil, uključivali su nesvjesno skrnavljenje ceremonijalnog zemljišta (što podsjeća na spomenuti slučaj Maorke), ubojstva tijekom međuplemenske borbe i – pogreške koje je počinio pacijentov otac tijekom rituala.

Kulturološki i sociološki gledano, kako objašnjava Kenon Istvilovo iskustvo, ponašanje žrtve ukazuje da ona jednostavno vjeruje je ukleta. ‘Doživljaju’ se najčešće priključuje i obitelj, koja prekida socijalne kontakte s onim na koga su bačene čini.

Također, događa se i da se žrtvi reducira pristip vodi, koja je u tom području vrijedan, ali i oskudan resurs, a rođaci aktivno rade na tome da žrtvu uvjere da nema potrebe da pije i jede, jer je ionako već ‘na drugoj strani’ .
Naravno, nisu kletve ‘rezervirane’ samo za malobrojna preostala primitivna plemena. Ne tako davno, 1968, u jednom francuskom selu, žena koja je sumnjala da je napadnuta magijom, postala je fokus kontra- rituala koje su izvodili članovi njenog mjesta. Narednog jutra osumnjičena vještica (piše Briggs), koja je znala za komšijske aktivnosti, završila je u bolnici. U beskraj je liječnicima ponavljala jednu rečenicu: ‘Ja se bojim’. Bila je previše preplašena da bi mogla jesti i umrla je sedam mjeseci kasnije …

NEUBLAŽENI STRAH

Kako se ovo može objasniti sa znanstvenog gledišta? Prema medicinskom istraživaču dr Džozef Kampini Bakota sa Sveučilišta Ohio, kod većine onih koji su pogođeni vudu magijom javlja se mučnina, povraćanje, proljev, promjene u okusu, neobjašnjivi gubitak težine, halucinacije …. Neke žrtve žale se da životinje žive u njihovom tijelu ili da mile ispod kože, dok drugi imaju nagon da hodaju na sve četiri i čuju čudne glasove ili – pate od grčeva, slabosti, paralize i intenzivnog znojenja. I Istvil spominje da njegovi Aboridžini pate od intenzivne uzrujanosti, vidljivog nemira i obilnog preznojavanja, a noću ne spavaju, već osluškuju čudne zvukove koji se čuju u blizini kolibe.
Ovi simptomi obilježja su stanja ‘bori se ili bježi’. Naime, kada se suočavamo s nečim potencijalno opasnim, naša tijela se pripremaju da se suprotstave opasnosti ili – pobjeći što brže moguće. Tako razinu glukoze i masti u organizmu raste, da bi mišići bili opskrbljeni potrebnom energijom. Krv se slijeva iz glave u druge dijelove tijela (što dovodi do bljedila), a srce lupa jako i ubrzano. I dah postaje ubrzan, zjenice se šire i oblijeva vas hladan znoj. Promjene dolaze i do probavnih organa što, logično – dovodi do mučnine i proljeva.
Stanje ‘bori se ili bježi’ priroda je osmislila radi očuvanja naših života, međutim, ako strah pređe u kroničan, priča je – sasvim drugačija. Predugo ostajanje u ovom stanju troši naše mentalne, fizičke i emocionalne rezerve, što dovodi do isrpljenosti kao predispozicije za bolest i smrt. Kod ljudi s bazičnim zdravstvenim problemima (srce, bubrezi ili pluća), aktivnost simpatičkog živčanog sustava može biti dovoljna da ubije, tako što dovodi do srčanog udara.
S druge strane, kod zdravih ljudi, komentira američki biolog i psiholog Donald Mors, može doći do smrti kada je stres tako veliki da ubrza smjenjivanje simpatičke i parasimpatički živčane aktivnosti. Ovi dijelovi živčanog sustava ispunjavaju različite funkcije, oni su biološki yin i yang. Recimo, simpatički djelovanje ubrzava puls, dok ga parasimaptičko usporava, a balans između dva dejstva vrlo je bitan (eto razloga zašto ne možemo spavati kada smo pod stresom – ili ako živimo s kletvom). Mnoge tehnike samopomoći kod stresa – poput biofidbek, meditacija i joga – rade djelomično na rastu parasimpatički aktivnosti, tako rebalansirajući vaš živčani sustav.
Mors objašnjava da kod stanja ‘bori se ili bježi’ dominira simpatički odgovor (srčani ritam, ritam disanja i krvi tlak rastu). Međutim, kada osoba vjeruje da je situacija beznadna, parasimpatički odgovor proizvodi primjetno usporavanje rada srca, a to može dovesti do abnormalnog srčanog ritma i opasno niskog krvnog pritiska.Sve ovo iscrpljuje srce i mozak (zbog manjka kisika i hranjivih tvari) što može rezultirati i – smrću.

I STRES UBIJA

Slični biološki procesi vjerojatno su u osnovi i drugih neobjašnjenih smrti. Neki od američkih vojnika koji su umrli prilikom iskrcavanja u Normandiju (konkretno – na Omaha Bič) imali su samo površinske rane – podsjeća Mors, smatrajući da oni ‘vjerojatno umrli od straha’. Poznato je i da poslije potresa spasioci nalaze leševe bez znakova ozljeda. A Kenon podsjeća i na slučaj čovjeka koji je tijekom Prvog svjetskog rata zatrpan u podrumu nakon eksplozije bombe: preminuo je od posljedica šoka poslije 48 sati a – autopsijom nije pronađena nijedna povreda.
U Španjolskom građanskom ratu (1936-1939) liječnici su su se susreli sa stanjem nazvanim ‘zloćudna anksioznost’, koje karakterizira rastući puls (više od 120) i disanje oko tri puta brže od normalnog (što pokazuje na povišenu aktivnost simpatičkog živčanog sustava). Većina pacijenata patila je i od nedostatka hrane i vode i umarali bi za tri ili četiri dana. Autopsije većinom nisu pokazale nikakve ozljede ili ozbiljnije bolesti. ‘Kombinacija nedostatka hrane i vode, anksioznost, veoma ubrzan puls i disanje, udruženi s učinkom šoka, imaju trajne učinke, što se vrlo dobro uklapa s fatalnim uvjetima kakvi postoje u primitivnim plemenom’ – piše Cannon.
Ipak, ima nade! Isti autor opisuje kako aboridžinski vrač izvodi ceremoniju tijekom koje ‘uklanja’ manji objekt (kost, šljunak, štapić ….) iz tijela pacijenta, tvrdeći da je na taj način otklonio magijom izazvanu bolest. ‘Žrtva, do tog trenutka na putu ka smrti, diže glavu i gleda u čuđenju u predmet. Zatim traži vodu i brzo se oporavlja ‘- navodi.
Placebo ili ne – stvar funkcionira … I, eto rješenja: ako u kletvu ne vjerujete – ne može vam ništa. A i ako povjerujete, nađite nekoga da vas ‘razmađija’ ili makar – da vas uvjeri da su čini skinute …