Mada se grčki matematički genij uglavnom iskazivao u geometriji, postojalo je i interes za brojeve s čisto filozofske točke gledišta. Tu nam odmah pada na pamet Pitagora, jer je on brojeve povezivao s oblicima, i time stvorio ono što sada zovemo odnosima nizova, i smatrao brojeve kao važan aspekt harmonije vasione. Kao pratnju za ovu njegovu božansku harmoniju on je proučavao odnose između duljine žica koje vibriraju i različitih glazbenih tonova koje su one proizvodile. Ova proučavanja urodila su plodom u rukama Aristoksenosa tri stoljeća kasnije.
Aristoksenos (slika lijevo) je rođen u TARENTUM, negdje između 375. i 360. godine prije naše ere. Bio je učenik jednog od Pitagorinih sljedbenika, a također i Aristotela. On nam je uglavnom poznat po svojim Elementima harmonije, koji sadrže dosta originalnog rada o glazbenim intervalima. Ovo je od znatnog interesa u svjetlu glazbe današnjeg doba, jer Aristoksenos nije samo istraživao intervale tona i polutona, već je išao čak do mikrotonova. Matematički, on je morao izračunati sve ove intervale i njihove odnose, i ono što je značajno jeste da je on to učinio pomoću tehnike zbrajanja rezultata, koja je identična s našom modernom metodom logaritama. Drugim riječima, Aristoksenos je bio u stanju sebe poštedi mučnog i dosadnog množenja pomoću procesa zbrajanja. Logaritmi su otkriveni na Zapadu početkom 17. stoljeća, ali da je Aristoksenosova knjiga bila korištena za glazbene tekstove u zapadnom kršćanstvu, vjerojatno bi bili pronađeni još mnogo ranije. Međutim, Zapad je učio glazbu na temelju Boetijevog latinskog teksta iz šestog stoljeća, baziranog izravno na Pitagori. Aristoksenosove ideje prihvatili su istočni kršćani sa sjedištem u Bizantu, tako da su oni praktično bili izgubljeni za zapadnu kulturu.