Kada je 1692. godine u Salemu u američkoj državi Massachusetts pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno dvadeset ljudi, pukovniku Baksa, iz Baksporta u državi Maine, se učinilo prestižnim da i njegovo selo sudjeluje u lovu na vještice. Njegova upornost brzo je urodila plodom i prst javne osude uperen je na staricu za koju kroničari kažu da se zvala Karolina Ansfort i da je imala više od devedeset godina. Na sudskom procesu jedna svjedokinja je rekla kako je čula da starica nešto nerazgovjetno mumlja sebi u bradu, ali kad je stigla kući, potekla joj je krv iz ušiju i bila je sigurna da su na nju naceni čini. Sličnih svjedočenja bilo je više.
Porota je brzo završila vijećanje i sudac je staricu osudio na smrt zbog bavljenja crnom magijom. Tada je, prije nego što su čuvari mogli reagirati, starica uperila svoj koščati prst u pukovnika Bucksa i glasno izgovorila: ‘Nikada u životu nisam proklela nijedno ljudsko biće, ali Vas gospodine i Vaše ulizice proklinjem mirne duše … Poslušaj i zapamti : kada umreš, a to će se uskoro dogoditi, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće vječito da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu danas ‘.
Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu spomenik od takvog kamena da ga ništa ne može oskrnaviti. Spomenik je građen dok jednog dana uzbuđeni klesar nije obavijestio nasljednike da se na mramoru pojavio trag stopala koji ničim nije uspio skine. Ovu ploču su zakopali pa je drugi kamenorezac postavio novu nadgrobnu ploču. Desetak dana kasnije na ploči su osvanule konture stopala. Nasljednici su govorili o nečuvenom vandalizmu, ali nitko nije vjerovao jer se znalo za staričino prokletstvo. Još nekoliko puta je nenjan nadgrobni spomenik, ali nije pomoglo. I poslije više od tristo godina biljeg kao živa rana stoji na nadgrobnoj ploči pukovnika Baksa.